Pozitivna demografska kretanja osnovna su pretpostavka dugoročnog gospodarskog prosperiteta jedne društvene zajednice.

Zato i ovaj tekst u Poslovnom dnevniku. Mirna je 43-godišnja majka četvero maloljetne djece (16, 14, 9, 7 godina), razvedena od oca koji već godinama ne plaća alimentaciju niti pita za djecu. Mirna se snalazi kako zna i umije, a to je jako dobro. Žena je poduzetna, spretna, marljiva, operativna, pragmatična, komunikativna i dosjetljiva. Živi u stanu u novogradnji firme koja je u stečaju i sudskom sporu, pa nitko ništa ne pita – niti za iseljenje, niti za najamninu.

Kucanje na vrata 
Ovako povoljnu varijantu Mirna je našla isključivo zahvaljujući svojoj okretnosti i kucanju na mnoga vrata. Grad plaća sve režije zahvaljujući Mirninom inzistiranju na beneficijama koje je u predizbornoj kampanji velikodušno obećavao gradonačelnik. Prima i dječji doplatak, socijalne pakete, čisti po kućama, uzima i koristi, a kada zagusti i prodaje, "stare" stvari odnosno višak tko god joj ponudi – televizore, računala, zastore, kuhinjsko suđe, posteljinu, odjeću – i to s najstarijim sinom 16-godišnjakom popravlja, kombinira na najbolji mogući način. Sama sa djecom liči zidove stana, vrši male popravke, sakuplja boce i kada ostane "bez kune" predaje ih u Konzum. Za neupućenog gledatelja Mirna i njena djeca žive visokim standardom. Uz sve ovo, Mirna već godinama priprema poduzetnički projekt u svome rodnom kraju – kontinentalni turizam i poljoprivreda. Preskočila je već bezbroj stepenica i sada je tik do realizacije. Ali, najednom odlučuje da pokuša sreću u Njemačkoj. Kako je Njemačka zemlja sa sve starijim stanovništvom i manjkom mladih, mora "uvoziti" radnu snagu. Mirnina hrvatska katolička obitelj, njemačkih korijena, prosječne dobi ispod 20 godina, idealna je za ovu "staru damu2 (Njemačku). Idealna bi bila i za Hrvatsku, kada bi društvo i njene institucije znali cijeniti i podupirati što imaju – mnogočlanu, usprkos nedaćama razvoda čvrstu i monolitnu obitelj, poduzetnu, požrtvovnu, pragmatičnu i dovitljivu majku i četvero talentirane dječice. Ne cijeni? Deklarativno da, ali u praksi? Ovo je 5 kapi koje su napunile Mirninu čašu i pokrenule je na rizičan i zamoran korak iseljenja:

1. Mirna je u jednoj državnoj instituciji u mjestu svoga stanovanja nakon staža od 16 godina postala tehnološki višak. Aplicirala je za slično mjesto u drugom gradu i usprkos očitim prednostima (16 godišnje iskustvo na tim poslovima, samohrana majka četvero maloljetne djece) posao nije dobila. Dobila ga je mlada osoba bez iskustva, ali s jakom vezom.
2. Najavljeno je ukidanje socijalnih povlastica – bez njih teško da ova obitelj može preživjeti
3. Prijava odvjetništvu zbog neplaćanja alimentacije stoji već dvije godine bez da se po njoj išta radilo usprkos urgiranju. A kroz te dvije godine, otac ne plaća, djeca rastu, a vrijeme neumitno prolazi.
4. Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje Mirni su rekli da je prestara za prekvalifikaciju.
5. Doguravši poduzetnički projekt u visoku fazu realizacije, daljnje administrativno-birokratske prepreke postale su nepremostive – ogluha institucija, potreba za nagrađivanjem onih koji će ovo dalje pogurati i razne druge prepreke.
Cijela obitelj seli u Njemačku, gdje će biti objeručke prihvaćena. A Hrvatska gubi najvrednije resurse – poduzetnost i dosjetljivost majke i mladost – četvero perspektivne dječice. A ova obitelj popravila bi barem malo otužnu statistiku gledajući starost stanovništva kao i omjer umirovljenika i osiguranika (gotovo 1:1). Velika šteta za Hrvatsku.

Najbolji uvjeti
A ja pomažem Mirni. Pomažem napisati i prevesti pismo koje će biti poslano na stotine njemačkih institucija – gradova, pa koji ponudi najbolje uvjete, dobiti će ovu peteročlanu mladu obitelj. Niti ne pokušavam uvjeriti Mirnu da ostane, dapače, nagovaram ju da ode. Jer ovdje nema što tražiti, ova sredina (misli se prvenstveno na društveno okruženje) ne cijeni ono što je najvrednije – poduzetnost i mladost. Svjedoci smo shvaćanja da su obitelji s mnogo djece znak primitivizma ili vjerske zatucanosti. A poduzetni i sposobni ljudi smatraju se bezobzirnim "laktašima" u ostvarenju svojih interesa. A oni u stvari, doprinose koliko sebi toliko i drugima tj. društvenoj zajednici. Moj znanac pročitavši ovaj tekst kratko je prokomentirao: "Ha, svaka država ima djecu ako ne svoju onda afričku, indijsku, arapsku… Njemačka će, uz ostalu, imati i hrvatsku". I još nadodao: "I izborni bi sustav trebalo promijeniti na način da roditelji imaju onoliko glasova koliko imaju djece. Današnja generacija proždire budućnost sljedećih naraštaja koji nemaju mogućnost pobune jer ih nitko ne zastupa." I nije izdržao, a da ne doda još jednu rečenicu: "Tragično je da se obilato financiraju neke građanske udruge koje otvoreno agitiraju protiv obitelj".