Zašto ljevica nije pripremila politički odgovor globalizaciji?

Autor: Dani Rodrik , 20. srpanj 2016. u 22:00

Ekonomisti i tehnokrati lijevog krila suviše su lako abdicirali tržišnom fundamentalizmu i popustili njegovim središnjim postavkama, a što je još gore, doveli su do pokreta hiperglobalizacije u ključnim trenucima.

Dok svijet tetura od šoka uzrokovanog Brexitom, ekonomistima i kreatorima politika postaje jasno da su ozbiljno podcijenili političku lomljivost trenutnog oblika globalizacije. Otpor naroda koji je, čini se, u tijeku poprima različite oblike koji se međusobno preklapaju: ponovno potvrđivanje lokalnih i nacionalnih identiteta, potražnja za većom demokratskom kontrolom i odgovornošću, odbijanje političkih stranaka orijentiranih prema centru i nepovjerenje prema elitama i stručnjacima.

Ova se protureakcija mogla predvidjeti. Neki ekonomisti, uključujući mene, upozorili su na posljedice vršenja pritiska na ekonomsku globalizaciju da se pomakne izvan granica intitucija koje reguliraju, stabiliziraju i legitimiziraju tržišta. Hiperglobalizacija u trgovini i financijama, koja je bila namijenjena stvaranju besprijekorno integriranih svjetskih tržišta, dovela je do raspada domaćih društava. Veće iznenađenje predstavlja nedvojbeno priklanjanje desnom krilu koje je poprimila politička reakcija. U Europi se pretežno radi o nacionalistima i nativnim populistima, dok lijevo krilo napreduje samo u nekolicini slučajeva poput Grčke i Španjolske. U SAD-u, demagog Donald Trump uspio je istisnuti republikanski establišment, dok ljevičar Bernie Sanders nije uspio preteći centristički orijentiranu Hillary Clinton.

Sukob identiteta
Kao što to mišljenje novog establišmenta koji je trenutno u nastajanju nerado priznaje, globalizacija naglašava klasne razlike između onih koji imaju vještine i raspolažu resursima te stoga mogu iskoristiti prednosti globalnog tržišta i onih koji nisu u takvom položaju. Prihodovni i klasni sukob, za razliku od sukoba identiteta na temelju rase, etniciteta ili religije, tradicionalno su osnažili političku ljevicu. Stoga zašto ljevica nije uspjela pripremiti politički izazov globalizaciji? Jedan od odgovora je da je imigracija zasjenila ostale globalizacijske "šokove". Zamjetna prijetnja masovnih priljeva migranata i izbjeglica pogoršava sukob identiteta, a krajnje desni političari nalaze se u izuzetno povoljnoj poziciji da to iskoriste.

Stoga nije iznenađujuće da političari desnice od Trumpa do Marine Le Pen ukrašavaju svoje poruke ponovnog potvrđivanja nacionalnog identiteta bogatom dozom anti-muslimanskog simbolizma. Međutim, demokracije u Latinskoj Americi znatno se razlikuju. Te su zemlje iskusile globalizaciju većinom u obliku trgovinskog šoka i šoka stranih ulaganja, a ne u vidu imigracijskog šoka. Globalizacija je postala sinonim za politike pod nazivom "Washingtonski konsenzus" i financijsko otvaranje. Stoga je populistička protureakcija u Latinskoj Americi poprimila oblik lijevog krila. Dvije glavne iznimke ponovnom oživljavanju desnog krila u Europi – Grčka i Španjolska – imaju sličnu priču.

U Grčkoj, glavni politički rasjed predstavljaju stroge mjere štednje nametnute od strane europskih institucija i MMF-a. U Španjolskoj, većina imigranata do nedavno je dolazila iz kulturološki sličnih zemalja Latinske Amerike. U obje zemlje, krajnjoj desnici nedostajalo je plodno tlo koje je imala drugdje. Ali iskustvo u Latinskoj Americi i južnoj Europi otkriva možda još veće slabosti ljevice: nedostatak jasnog programa za prilagodbu kapitalizma i globalizacije dvadeset prvom stoljeću. Od grčke Syrize do brazilske Radničke stranke, ljevica nije uspjela smisliti ekonomski opravdane i politički popularne ideje, izuzev politika unaprijeđenja poput dohodovnih transfera. Ekonomisti i tehnokrati lijevog krila snose najveći dio krivice. Umjesto doprinošenja takvom programu, suviše su lako abdicirali tržišnom fundamentalizmu i popustili njegovim središnjim postavkama. Što je još gore, doveli su do pokreta hiperglobalizacije u ključnim trenucima.

Financijska deregulacija
Ustoličenje slobodnog kretanja kapitala – osobito kratkoročno – kao političkog standarda u EU, OECD-u te u MMF-u bila je nedvojbeno najfatalnija odluka za globalno gospodarstvo tijekom posljednjih desetljeća. Kao što je pokazao profesor Rawi Abdelal, ta su nastojanja predvodili u kasnim 1980-ima i ranim 1990-ima ne ideolozi slobodnog tržišta, nego francuski tehnokrati poput Jacquesa Delorsa i Henrija Chavranskog, koji su bili usko povezani sa Socijalističkom strankom u Francuskoj.

Na sličan način, u SAD-u, upravo su tehnokrati povezani s više keynesijanskom Demokratskom strankom, poput Lawrencea Summersa, imali glavnu ulogu vezano uz financijsku deregulaciju. Čini se da su francuski socijalistički tehnokrati iz propalog Mitterandovog pokusa s keynesijanizmom u ranim 1980-ima zaključili da domaće upravljanje ekonomijom više nije bilo moguće te da nije bilo prave alternative financijskoj globalizaciji. Najbolje što se je moglo učiniti bilo je donošenje pravila diljem Europe i na globalnoj razini umjesto dopuštanja moćnim zemljama poput Njemačke ili SAD-a nametanje vlastitih. Dobra vijest je da se intelektualna praznina na lijevoj strani popunjava i da više nema nikakvih razloga da se vjeruje u tiraniju "bez alternativa."

Anat Admati i Simon Johnson zagovaraju radikalne reforme bankarskog sustava; Thomas Piketty i Tony Atkinson predložili su bogati meni politika za hvatanje u koštac s nejednakošću na nacionalnoj razini; Mariana Mazzucato i Ha-Joon Chang pronicljivo pišu o tome kako upotrijebiti javni sektor za poticanje inkluzivnih inovacija; Joseph Stiglitz i José Antonio Ocampo predlažu globalne reforme; Brad DeLong, Jeffrey Sachs i Lawrence Summers zagovaraju dugoročna javna ulaganja u infrastrukturu i zelenu ekonomiju. Ovdje ima dovoljno elemenata za izgradnju programske ekonomske reakcije lijevog krila.

Razdori i reforme
Krucijalna razlika između desnog i lijevog krila je da se uspjeh desnice temelji na produbljivanju društvenih podjela – "mi" nasuprot "njima" – dok ljevica, kad je uspješna, prevladava te razdore putem reformi koje ih premošćuju. Iz toga proizlazi i paradoks da je raniji niz reformi s lijeva – keynesijanizam, socijalna demokracija, država blagostanja – spasio kapitalizam od sebe samog i učinkovito učinio sam sebe suvišnim. Izostane li takva reakcija još jednom, teren će biti širom otvoren populistima i krajnje desnim skupinama koje će odvesti svijet – kao što je to oduvijek i bio slučaj  – u još dublje podjele i češće sukobe.

© Project Syndicate, 2016.

Komentirajte prvi

New Report

Close