Tko radi, taj i griješi – zato kod nas ima tako mnogo bezgrešnih”, bila je duhovita parafraza prastare poslovice koja se pojavila prije nekoliko desetljeća na ovim prostorima. Posebno se to odnosilo na političare, odnosno ljude u administraciji bivše federativne države i njezinih saveznih republika, koje nitko nije smio pitati što i kako rade jer su oni vlast. Dolazak demokracije nešto je promijenio situaciju – ako ništa drugo, građani su barem na izborima mogli reći što misle o pojedinim strankama, odnosno njihovim čelnicima, ali ne izravno i ljudima koji rade u tijelima javne vlasti. Međutim, zahvaljujući novouspostavljenoj slobodi medija sve više i sve češće su na vidjelo počeli izlaziti brojni propusti u radu nekad nedodirljivih institucija pa je sve više i više rastao pritisak javnosti. I uzalud se pravdaju ljudi iz politike, administracije ili pravosuđa da je nešto krivo preneseno, odnosno da su žrtve medijskog linča, bjelosvjetskih urota ili već pronalaze nekakve izgovore za svoja djela. Uglavnom, sada izlaze na vidjelo ne samo pogreške, nego i nerad, no samo ako se slučaj osvijetli medijskim reflektorima. A ako nešto mediji nisu zabilježili, onda kao da se nije ni dogodilo.

Različita tumačenja
Zasigurno su ovu maksimu imali na pameti kreatori izmjena Zakona o kaznenom postupku kad su, naravno u tajnosti, izveli najžešći napad na slobodu govora otkad je Hrvatsku zapljusnulo višestranačje i uveli novinu zbog koje bi novinari mogli robijati i do 10 godina. Naime, od 1. siječnja je na snazi notorni članak 231. prema kojem je “Postupanje tijekom istrage tajno, a sve osobe koje saznaju sadržaj postupovne radnje tijekom istrage dužne su kao tajnu čuvati činjenice i podatke koje su tom prilikom saznale.” Odmah nakon što je izmijenjeni članak objavljen, pojavila su se različita tumačenja ove odredbe, počevši od toga da se odnosi isključivo na sudionike istrage, a novinari to nisu, pa do toga da novinari mogu objavljivati podatke o slučaju, ali ako eksplicitno navedu da to nisu saznali tijekom “postupovnih radnji”. Već sama činjenica da je otvoren prostor da se polemizira o tome jesu li novinari nešto saznali na ovaj ili onaj način je strašna, a još je strašnije da je nekom uopće palo na pamet donositi propis koji može dovesti do ukidanja prava javnosti na informaciju. I to da stvar bude bolja, donosi se propis koji omogućuje zaista cijeli niz tumačenja i može kao Damoklov mač visjeti nad glavom novinara. I prije su u pravosuđu bili ulagani veliki napori da se spriječi izlazak informacija na vidjelo, no dosad nije postojao ovako djelotvoran alat za odvraćanje poput ovoga. U najrigidnijem slučaju tumačenja novog zakona ni najviši državni dužnosnici ne bi smjeli govoriti o razlozima smjene nekoga unutar državnog aparata jer “traje istraga”. Dakle, ako se utvrdi da je neki ministar kupovao, primjerice, kamione u najmanju ruku na zanimljiv način, pa se protiv njega pokrene istraga nakon čega ga premijer odluči smijeniti, to čak ni šef vlade ne bi smio objaviti ako ne želi biti kažnjen. Posebno maštovit sudac mogao bi zaključiti ne samo da je premijer kriv za objavljivanje takve vijesti nego i svi oni koji su mu je dali. A krivi bi mogli biti i novinari koji su takvu vijest objavili. Birači, odnosno porezni obveznici, čije je novce taj fiktivni ministar trošio, neće moći saznati o čemu je riječ, a ovaj bi mogao izaći i na izbore, predstaviti se još kao žrtva nepravednog progona i osvojiti mandat. Poslije, kad se istraga završi i donese osuda, bit će kasno jer će našeg ministra štititi zastupnički imunitet.

Manipulacije istragom
I dosad su suci svaku istragu mogli proglasiti tajnom kad su smatrali da je to bitno za uspješnost postupka, a bile su i predviđene kazne za provaljivanje famozne “službene tajne” tako da argumentacija da je nova odredba tu zato da se spriječi curenje informacija jako slabo drži vodu. Ona će biti najuspješnija za zastrašivanje novinara, koji više neće smjeti objaviti da se protiv nekoga vodi istraga ili da je pritvoren. Ako slučajno novinar vidi predsjednika uprave neke tvrtke kako ide u pratnji nekolicine uniformiranih osoba prema policijskom vozilu ne samo da ne bi smio objaviti tu informaciju nego je ne bi mogao ni provjeriti. Je li to u interesu potencijalnog osumnjičenika ili ne, još se može raspravljati, ali zaista nije u interesu građana. Primjerice, neka policija uhapsi nekog građevinskog poduzetnika zbog istrage o pronevjeri u njegovoj tvrtki. Ta vijest neće izaći u javnost, a u međuvremenu bi neki potencijalni kupac mogao uplatiti novac za, primjerice, poslovni prostor. I tko će njemu nadoknaditi štetu ako i taj novac nestane? Ako itko, onda će to biti porezni obveznici, a ne autori rigidnih zakonskih odredbi. S druge strane čak je i u interesu optuženika da se zna što se zbiva u istrazi jer bi se inače moglo događati da ljudi mjesecima budu u pritvoru a da nitko ne zna što se događa i zašto su tamo. Naravno, sad će se reći da postoje tijela javne vlasti koje brinu da se takvo što ne dogodi, no već se u previše navrata pokazalo da u ovoj zemlji institucije funkcioniraju tek kad se za neki slučaj zainteresiraju mediji. Primjerice, tako je bilo u slučaju nesreće u tunelu Ledenik, kad je vozač kamiona ubio majku i dvoje djece. Sam tijek istrage, o kojem su mediji redovito izvještavali, bio bi vrlo upitan bez svjetala reflektora. No da se nesreća dogodi sada, onda bi se u blaženom polumraku moglo manipulirati istragom bez puno straha – ako bi netko nešto i našao, ne bi smio objaviti.

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa