Vojne nabavke oružja i opreme uvijek su i svugdje kontroverzne – s jedne strane tu se u pravilu radi o ugovorima jako velike vrijednosti koja se mjeri, u najmanju ruku, u desecima milijuna, a puno češće u stotinama milijuna ili čak u milijardama dolara. S druge strane, svr-hihodnost takvih ubojitih uređaja i sustava u mirnodopskim uvjetima razumije samo uski krug sigurnosnih, političkih i gospodarskih stručnjaka te se javnost uglavnom teško miri s činjeni-com da je Vlada spremna izdvojiti, na primjer, pet ili 10 milijardi kuna za nekoliko vojnih bor-benih zrakoplova, a da istovremeno nema 450 milijuna kuna za podizanje standarda hrvatskih učitelja i profesora.

No upućenima je ipak jasno da se tu ne radi o "spojenim posudama" i da izdvajanja za obranu nisu nužno u korelaciji s visinom plaća ili standardom javnih službenika, ili pak kvalitetom zdravstvenog sustava. 

Štoviše, čak je često slučaj, posebice u razvijenim zemljama gdje se i mi kao članica EU i NATO-a uglavnom svrstavamo, da su vojne nabavke motor gospodarskog razvoja i glavna potpora domaćoj industriji i rastu BDP-a. Da je tome tako svjedoče i primjeri zemalja poput SAD-a, Francuske i Velike Britanije, ali i onih manje "ratobornih" poput Norveške, Švicarske, Njemačke ili Švedske čija su izdvajanja za obranu na zavidnoj razini. 

Velika ulaganja u vojsku
Procjene su da su lani zemlje svijeta na svoje vojske putem vojnih proračuna ukupno potro-šile oko 1300 milijardi dolara. Prednjače SAD, Kina i Indija.  U Europi najveći vojni proračun imaju Francuska i Velika Britanija koje na obranu troše po 50-ak milijardi eura godišnje, no jasno je da se gotovo čitav taj iznos vraća u njihovo gospodarstvo – od vojnih plaća i mirovi-na, preko vojne infrastrukture i zaposlenika u njoj, narudžbi odjeće, obuće, hrane, opreme, naoružanja do složenih borbenih sustava. Gotovo da nema teretnog ili pak oklopnog vozila britanske vojske koje nije proizvedeno u Britaniji, a isto tako niti bojnog broda ili letjelice gdje britanski udio nije potpun, ili barem prevladavajući.

Na taj način tamošnja Vlada zapravo do-maćim tvrtkama daje, inače zabranjene, potpore jer je obrana uvijek izuzeta iz trgovačkih sporazuma, bilo da je riječ o EU ili pak Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.  Identična situacija je s Njemačkom koja troši 33-50 milijarde eura (ovisno o metodologiji izračuna) te Italijom koja je malo skromnija, sa svega 22 milijarde.

SAD pak ima službeni vojni proračun od 717 milijardi dolara (četiri puta više od prvog pratitelja Kine), a procjenjuje se da na američku obranu odlazi još barem toliko, npr. svi vojni brodovi na nuklearni pogon su na proračunu tamošnjeg Ministarstva energetike, a ne Pentagona. U SAD-u je oružje toliki biznis da se ne-prestano govori i o vojno-industrijskom kompleksu kao stožernom, više ili manje formalnom, kartelu koji zapravo posljednjih 70-ak godina vlada Amerikom i svijetom prema svojim interesima.  

Rijetki proizvode samo oružje
I ne, tu se ne radi o nekoliko sjedih staraca koji u nekoj mračnoj sobi na vrhu nebodera kro-je sudbinu svijeta nego je riječ o legitimnim interesima desetina senatora i guvernera, stotina kongresnika i velikih korporacija koje vežu tisuće manjih tvrtki s godišnjim prometom vrijed-nim stotine milijardi dolara, a u kojima rade milijuni Amerikanaca. 

Gdje je tu Hrvatska sa svojim vojnim proračunom od 650 milijuna dolara? Iako se u proteklih godinu ili dvije kod nas najviše govorilo o nabavci borbene eskadrile po cijeni koja varira od 500 milijuna pa sve do dvije milijarde dolara, činjenica je da se i u Hrvatskoj dosta radi u vojno-industrijskom kom-pleksu, ili kako se češće na ovim prostorima kaže – u namjenskoj industriji. Hrvatska vojna industrija zapošljava oko 3000 ljudi, a godišnje ostvari izvoz vrijedan od 150-200 milijuna dolara.

Činjenica je da u našoj zemlji postoji svega nekoliko tvrtki koje se bave isključivo oružjem i vojnom opremom, npr. HS Produkt, no puno je više onih koje imaju kombinirani asortiman, npr. Đuro Đaković Specijalna vozila koji rade tenkove i oklopna vozila, ali isto tako i željezničke vagone te bagere.

Slična situacija je i s brodogradilištima, koja trenutno ne rade, ali bi mogla vrlo učinkovito kombinirati civilni asortiman tržišno isplativnih brodova s državnim narudžbama većih ili manjih ophodnih brodova, ili čak korveta i fregata.

Neizvjesna budućnost
U proteklom razdoblju svjedočili smo velikom posrtaju hrvatske industrije, brodogradilište Uljanik je otišlo u stečaj, a niti 3. maj nije daleko od toga. Prije nekoliko dana došlo je do blokade računa Đuro Đaković grupe te nije baš sasvim izvjesno što će biti s tom stožernom metalurškom tvrtkom istoka Hrvatske.  Iako posao s vagonima ide dobro, kompaniji iz Slavonskog Broda bi hitno trebale i narudžbe oružja – bilo da je riječ o obnovi postojećeg ili proizvodnji novog.

Stidljivo se nedavno moglo čuti, u kontekstu nabavke borbene eskadrile, da je Amerikanci uvjetuju i hrvatskom nabavkom njihovih "tenkića" Bradley. Radi se o borbenim vozilima koja su hibridi standardnih borbenih vozila pješaštva, a kakva je i Patria 8×8 koju HV posjeduje, te glavnog borbenog tenka.

Đuro Đaković ima iskustva i reference s proizvodnjom oklopnjaka Patria 8×8 za potrebe HV-a, a još se čeka potencijalni ugovor i za Kuvajt, koji već godinama potražuje 140 novih BOV-ova, ali nikako da se odluči za dobavljača. Iz Đure Đako-vića neslužbeno doznajemo, a što su oni zasigurno spremni i službeno potvrditi, da itekako imaju reference, znanje i kapacitete da krenu u dogradnju i modernizaciju postojećih američkih Bradleya M2, ili da ih sami sklapaju po licenci proizvođača BAE Systemsa iz Virdžinije.