Središnje su banke u s obje strane Atlantika u rujnu poduzele iznimne monetarne mjere: pokrenut je dugo očekivani QE3, treća doza kvantitativnog olakšanja američkih Saveznih rezervi (Fed), a Europska središnja banka (ECB) najavila je da će kupiti neograničene količine obveznica zemalja eurozone u krizi. Tržišta su reagirala euforijom, pa su, primjerice, cijene dionica u SAD-u dosegnule najvišu razinu nakon recesije. Drugi su se, osobito politička desnica, pobojali da će najnovije monetarne mjere dovesti do inflacije te potaknuti neograničenu potrošnju vlade. I strahovi kritičara i euforija optimista zapravo nisu opravdani.S obzirom na toliki neiskorišteni proizvodni kapacitet te očajne gospodarske izglede za blisku budućnost, rizik od ozbiljne inflacije uistinu je minimalan. Unatoč tome, Savezne rezerve i Europska središnja banka poslale su tri poruke nad kojima su se tržišta trebala zamisliti.

Tri zabrinjavajuće poruke

Najprije su rekle da prethodne aktivnosti nisu upalile; štoviše, glavne središnje banke podjednako su krive za krizu, no njihova je moć da svoje pogreške isprave ograničena. Potom su Savezne rezerve najavile da će do sredine 2015. kamatne stope biti na iznimno niskoj razini, što znači da ne očekuju da će do oporavka doći brzo. To bi Europi trebalo biti upozorenje jer je europsko gospodarstvo znatno slabije od američkoga. Na kraju su i Fed i ECB najavili da tržišta ne mogu sama od sebe ostvariti punu zaposlenost te da je potreban poticaj. To bi trebao biti odgovor svima onima u Europi i Americi koji se zauzimaju za suprotno, a to su dodatne mjere štednje. No, poticaj koji je uistinu potreban s obje strane Atlantika jest fiskalni poticaj.Pokazalo se da je monetarna politika neučinkovita, a povećanje monetarne politike neće gospodarstvo vratiti na staze održivog rasta. U tradicionalnim gospodarskim modelima povećana likvidnost vodi u povećanje kreditiranja, uglavnom ulagača, a ponekad i potrošača, čime se povećavaju potražnja i zaposlenost. No, sjetimo se Španjolske, gdje je toliko novca pobjeglo iz bankovnog sustava, a bježi i dalje dok Europa oklijeva s uvođenjem zajedničkog bankovnog sustava. Dodavanje likvidnosti uz nastavak mjera štednje neće potaknuti rast španjolskog gospodarstva.I manje banke u SAD-u koje su uglavnom financirale veća i srednja poduzeća posve su zanemarene. Savezna vlada pod upravom predsjednika Busha i danas Obame stotine je milijardi dolara uložila u pomoć megabankama, a dopustila propast stotina ključnih manjih kreditora. No, kreditiranje bi bilo slabo čak i da su banke u boljem stanju. Na kraju krajeva, manja poduzeća oslanjaju se na založno kreditiranje, a vrijednost nekretnina, glavnog izvora zaloga, i dalje je za trećinu niža nego prije krize. Štoviše, s obzirom na pretjerane kapacitete na tržištu nekretnina, smanjenje kamata neće pomoći oživljavanju tržišta nekretnina, a kamoli potaknuti novi procvat potrošnje. Dakako, ne smijemo zanemariti ni taj minimalni učinak: male promjene u dugoročnim kamatnim stopama od kvantitativnog olakšanja mogle bi dovesti do blagog povećanja ulaganja, dio bogatih iskoristit će trenutno povećanje cijena dionica radi povećanja potrošnje, a manji dio vlasnika nekretnina moći će refinancirati hipoteke pa će zbog smanjenja plaćanja također moći povećati potrošnju.

Prolazni kratak rast

No, većina bogatih zna da privremene mjere dovode tek do prolaznog i kratkog rasta cijena dionica, što je jedva dovoljno da potakne povećanje potrošnje. Štoviše, izvještaji pokazaju da vrlo malo koristi od niže dugoročne kamatne stope dopre do vlasnika nekretnina; najviše koristi, čini se, imaju banke. Mnogi korisnici hipoteka koji ih žele refinancirati to i dalje ne mogu jer duguju više nego što njihova temeljna imovina vrijedi. U drukčijim bi okolnostima SAD imao koristi od slabljenja deviznog tečaja koji prati smanjenje kamatnih stopa, svojevrsnog konkurentskog devalvacijskog osiromašenja susjeda koji bi naštetio američkim trgovinskim partnerima. No, s obzirom na niže kamatne stope u Europi te pad globalnog gospodarstva, ni tu neće biti veće koristi.

Rizici pogoršanja stanja

Neki se boje da će nova doza likvidnosti dovesti do goreg ishoda – primjerice, procvata na tržištu robe, što bi na američke i europske potrošače djelovalo poput poreza. Stariji ljudi, koji su novac oprezno čuvali u vladinim obveznicama, doživjet će manji povrat ulaganja, što će dodatno ograničiti njihovu potrošnju. Usto, zbog nižih će kamata tvrtke koje ulažu početi trošiti na fiksni kapital, kao što su visoko automatizirani strojevi pa će, kad do oporavka dođe, na tržištu biti manji broj radnih mjesta. Ukratko, korist je u najboljem slučaju malena.Monetarna intervencija u Europi ima veći potencijal za pomoć, no rizik od pogoršavanja situacije jest sličan. Kako bi ublažila nervozu zbog rasipnosti vlade, Europska je središnja banka u svoj program obveznica ugradila određene uvjete. No, ako ti uvjeti djeluju poput mjera štednje, tj. ako budu nametnuti bez popratnih mjera rasta, bit će sličniji puštanju krvi: pacijent dovodi život u pitanje prije nego što primi stvarni lijek. Zbog straha od gubitka gospodarske suverenosti vlade će nevoljko tražiti pomoć Europske središnje banke, a tek će ako je zatraže doći do stvarnog učinka. Za Europu postoji i dodatni rizik: ako se Europska središnja banka previše usmjeri na inflaciju dok Savezne rezerve pokušavaju potaknuti američko gospodarstvo, kamatni će diferencijali dovesti do jačanja eura (barem u odnosu na stanje u kakvom bi se inače našao) te potkopati konkurentnost Europe i njezine izglede za rast. Za Europu i Ameriku trenutno je opasno to što političari i tržišta smatraju da monetarna politika može oživjeti gospodarstvo. Na žalost, njezin je glavni učinak u ovoj fazi skretanje pozornosti s mjera koje bi uistinu mogle potaknuti rast, uključujući ekspanzijsku fiskalnu politiku te reforme financijskog sektora koje bi potaknule kreditiranje. Trenutni pad, koji već traje pola desetljeća, neće završiti tako brzo. Ukratko, to je ono što nam Savezne rezerve i Europska središnja banka žele poručiti. Što naše vodstvo to prije spozna, ishod će biti bolji.

© Project Syndicate, 2012.

Joseph E. Stiglitz, dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju te profesor na Sveučilištu Columbia. Njegova je najnovija knjiga The Price of Inequality: How Today's Divided Society Endangers our Future