Europska unija trenutno je suočena s izazovima ozbiljnijim čak i od dužničke krize koja je prijetila “potapanjem” eurozone ranije ovog desetljeća. Tenzije između sjevera i juga te istoka i zapada u Europi nastavile su se intenzivirati nakon toga, a trenutno su dodatno pojačane rastom neizvjesnosti o budućnosti vlade njemačke kancelarke Angele Merkel. Mogu li te tenzije naposljetku razoriti Europsku uniju?

Logično, nema razloga zbog kojeg bi Europska unija u ovom trenutku trebala biti suočena s rizikom od uništenja. Ne samo da je napokon postignut održiv sporazum o grčkom dugu, već je i Agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice ove godine zabilježila samo 42.213 izbjeglica – znatno manje u usporedbi s preko milijunom izbjeglica koji su dospjeli do granica EU 2015. godine.

Ipak, ove je godine došlo do porasta strepnji uzrokovanih migracijom, što se doima zakašnjelom reakcijom ne samo na ogroman priljev od prije tri godine, već također na osjećaj nesigurnosti uzrokovan globalnom financijskom krizom 2008. godine. Europljani su zabrinutiji za budućnost nego što su bili prije godinu dana, ponajviše stoga što nisu uvjereni da njihovi politički vođe mogu učinkovito odgovoriti na trenutne izazove.

Teško do pogodbe u Europi

Ti izazovi uvelike nadilaze migraciju i kontinuiranu raspravu o euru. Oni uključuju pitanje sigurnosti vezano uz kontinuiranu borbu u Ukrajini, pitanje koordinacije energetske politike, obustavljene pregovore o Brexitu i prijetnju globalnog trgovinskog rata. EU nije dokazala da je dorasla zadatku suočavanja s bilo kojim od ovih pitanja, čak niti s pitanjem trgovine.

U teoriji, sva bi se ta pitanja mogla riješiti zajedno, putem neke vrste “grandiozne pogodbe”. Prednosti takve pogodbe očite su: u svijetu prepunom neizvjesnosti članstvo u većoj zajednici pruža dragocjenu zaštitu i jamstvo. Sve zemlje ne bi pobijedile u svim područjima, ali, sve u svemu, svima bi bilo bolje. Primjerice, dok bi Italija i Grčka još uvijek trebale registrirati tražitelje azila i pružiti im medicinsku i socijalnu pomoć, njihovi europski partneri podržali bi taj trud, jer bi oni imali koristi od jačih granica, na kojima bi bile raspoređene europske snage. Na sličan način, sve članice EU imale bi koristi od rastuće otpornosti koja bi uslijedila većim ulaganjima u prijenos energije.

Međutim, grandiozna pogodba uvijek se u Europi smatrala nekom vrstom maštarije. Ključni problem je zamršenost EU, koja nije dostatno osposobljena za funkcioniranje u kaosu.

Previše pokretnih dijelova

Za svijet u 2018. godini tipičan je kaotičan način igre. Razmislite o nedavno održanom summitu skupine G7 u Quebecu, a kojem je glavna tema dnevnog reda bila trgovina. To je područje na kojem bi Europska unija trebala imati znatnu moć određivanja dnevnog reda.

No, njeni su predstavnici propustili jedinstvenu priliku kad je američki predsjednik Donald Trump, koji je s lakoćom mogao napisati priručnik o kaosu, ponudio alternativu trgovinskim ratovima koje je sam pokrenuo: potpuno ukidanje carina i trgovinskih prepreka. Europljani su trebali iskoristiti taj prijedlog i inzistirati na ubrzanom zaključivanju inicijalnog sporazuma vezano uz razine carina među članicama skupine G7.

Trebalo bi se sjetiti da je baš takav potez učinkovito okončao Hladni rat. Godine 1990. u Bijeloj kući vođa Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov neočekivano je predložio da bi članstvo ujedinjene Njemačke u NATO savezu stabilizirao cijeli kontinent. Američki predsjednik George H.W. Bush i njegovi pomoćnici odmah su iskoristili tu priliku i potaknuli Gorbačova na neodložno finaliziranje sporazuma.

U slučaju Trumpa na summitu skupine G7, sporazum oko ukidanja carina bio bi dobar za cijeli svijet, čak i kad bi ga Trump kasnije pokušao opozvati.

Kako trenutno stoje stvari, carinske prepreke nisu osobito visoke: ponderirani medijan carinske stope za sve proizvode iz SAD-a i EU iznosi samo 1,6%. Trebalo bi biti relativno lako doći do 0% i time bi se odaslao moćan signal da neće biti eskalacije i vraćanja milo za drago, da globalni lanci opskrbe neće biti poremećeni i da je globalno gospodarstvo sigurno.

Naravno, takav bi sporazum predstavljao izazov za Europsku uniju. Neke tvrtke, osobito u poljoprivrednom sektoru, trenutno uživaju visoke razine protekcije; ukidanje carina stoga bi izmijenilo poredak domaćih interesa u EU (i u SAD-u). Međutim, temeljni problem je da europski vođe na summitu ne bi mogli dovoljnom brzinom postići sporazum u cilju pravodobnog reagiranja. Europa ima previše pokretnih dijelova. EU je namjerno složena kako bi omogućila koordiniranje široke palete nacionalnih interesa. Ta je složenost prihvatljiva u normalnim vremenima, ali problematična u izvanrednim trenucima kad igra postane frenetična. U tim trenucima Europska unija više je nalik na Habsburško Carstvo, složenu zajednicu nacionalnosti u kojoj su se satiričari šalili da je situacija očajna, ali ne ozbiljna.

Ugušenje strahovima

Habsburško Carstvo imalo je vlastitu potencijalnu grandioznu pogodbu – ozbiljnu političku reorganizaciju koja bi bila izmijenila političku težinu nacionalnosti od kojih je bilo sagrađeno – ali ona nikad nije bila postignuta. Umjesto toga političke su elite počele vjerovati da bi samo neki vanjski politički izazov, u slučaju kratkog rata, mogao riješiti taj problem. Ali Prvi svjetski rat nije bio kratak i ne samo da nije spasio carstvo, već ga je uništio.

Nakon 1918. došlo je do porasta nostalgije za starim carstvom. Doimalo se boljim, tolerantnijim, pa čak i sposobnijim od skupine konkurentskih nacija-država koja je uslijedila. Današnji bi Europljani trebali obratiti pažnju na to. Ako dopuste strahovima od sadašnjosti da nastave s gušenjem djelovanja, uskoro bi se mogli naći u situaciji priželjkivanja prilike koje više nema.v

© Project Syndicate, 2018.