Jeffrey Frankel

Jeffrey Frankel

Profesor formacije kapitala i rasta na Harvardu

Trumpove carine nisu odstupanje od poznate republikanske doktrine

Tijekom posljednjih desetljeća republikanski političari bili su skloniji i voljniji prihvatiti slobodnu trgovinu nego što su to bili demokrati, međutim, tijekom velikog dijela prvog stoljeća nakon vlastitog osnivanja 1854. godine, Republikanska stranka bila je riječju i djelom protekcionistička.

Agresivan pristup trgovini američkog predsjednika Donalda Trumpa, u potpunosti izložen na prošlotjednom samitu G7 u Quebecu, izazvao je podrugivanje velikih razmjera. Kritičari ističu da njegove carine štete domaćem gospodarstvu - povećanjem troškova potrošača i proizvođača te smanjenjem prodaje na stranim tržištima poljoprivrednicima i ostalim izvoznicima - istovremeno narušavajući odnose između Amerike i njenih vlastitih saveznika.

Međutim, brojni promatrači krivo tumače jedno pitanje: za razliku od uvriježenog vjerovanja, Trumpove carine ne mogu se smatrati dosad nezabilježenim odstupanjem od republikanske doktrine tijekom povijesti. Doista, tijekom posljednjih desetljeća republikanski političari bili su skloniji i voljniji prihvatiti slobodnu trgovinu nego što su to bili demokrati. Međutim, tijekom velikog dijela prvog stoljeća nakon vlastitog osnivanja 1854. godine, Republikanska stranka bila je riječju i djelom protekcionistička. Poput vlastitih prethodnika, vigovaca, republikanci su favorizirali visoke carine na uvoz u cilju promicanja ekonomskih interesa proizvođača na sjeveroistoku koji su se bojali konkurencije iz Europe.

Carine od 50 posto
Za razliku od njih, demokrati su predstavljali zemlje izvoznice poljoprivrednih proizvoda te su stoga favorizirali trgovinu.  Kao što je Douglas Irwin objasnio u svojoj povijesti američke trgovinske politike pod nazivom, Sukobi zbog trgovine, poljoprivrednici su uvidjeli - čak i bez edukacije o trgovinskoj teoriji ili ciljane osvete stranih trgovinskih partnera - da su uvozne prepreke loše za njih s ekonomskog aspekta. Od Građanskog rata pa sve do uoči Prvog svjetskog rata, republikanci su uvelike dominirali u vladi SAD-a, stoga su prosječne carine dosezale čak 50%.

Neki izbori u tom razdoblju uglavnom su se bavili pitanjem carina. "Velika rasprava o carinama" iz 1888. završila je pobjedom republikanaca, koji su tada uveli carinski zakon poznat pod nazivom McKinleyev carinski zakon 1890. godine. Republikanci su također bili odgovorni za Carinski zakon Morrill Tariff Act iz 1861. godine, kao i za zakon Fordney-McCumber Tariff iz 1922. Nadalje, senator Reed Smoot i predstavnik Willis C. Hawley - odgovorni za ozloglašeni carinski zakon Smoot-Hawley iz 1930. godine - bili su članovi Grand Old Party. Isto je vrijedilo i za predsjednika Herberta Hoovera, koji je potpisao taj zakon usprkos prigovorima gotovo cijele ekonomske struke.

'Nixonov šok' iz 1971.
Posljedice Zakona Smoot-Hawley, koji je podigao prosječnu carinsku stopu na 48%, dobro su poznate. Ostale su se zemlje ubrzo osvetile uvođenjem vlastitih carina. To je doprinijelo slomu svjetske trgovine, koja je zabilježila pad od 60% do 1932. godine, što je zasigurno dodalo riječ Velika izrazu "Velika depresija" i olakšalo uspon mahnitog nacionalizma u Njemačkoj i Japanu. Godine 1934. Zakon o recipročnim trgovinskim sporazumima (RTAA) - za kojega se zauzimao Cordell Hull, državni tajnik u demokratskoj administraciji predsjednika Franklina Roosevelta, utro je put tranziciji prema prosvjećenijem razdoblju međusobno dogovorenih smanjenja carina. Nakon Drugog svjetskog rata izolacionisti su se povukli.

Iako je republikanski senator Robert Taft pomogao uništiti Međunarodnu trgovinsku organizaciju 1950. godine, desetljeća koja su uslijedila bila su okarakterizirana raširenim trendom u smjeru trgovinske liberalizacije. Demokratski predsjednici ostali su opredijeljeni za trgovinsku liberalizaciju, što je rezultiralo donošenjem Zakona o ekspanziji trgovine 1962. godine te Kennedyjevim krugom multilateralnih pregovora i sniženjem carina 1967. godine. Međutim, svakako, nakon 1970-ih, bilo je više protekcionista među demokratima nego među republikancima. U slučajevima kad su predsjednici bilo koje stranke pregovarali o međunarodnim sporazumima u cilju smanjenja trgovinskih prepreka, obično su se trebali uvelike pouzdati u glasove republikanaca u Kongresu.

Unatoč tome, tri američka predsjednika koja su nedvojbeno poduzela najagresivnije protekcionističke radnje tijekom posljednjih pola stoljeća, izuzev Trumpa, bila su republikanci. Doista, dok je Trump sa svojim carinama otišao dalje nego bilo koji od njih, njegova djela nisu bez presedana u modernom dobu. U rujnu 1971., Richard Nixon neugodno je iznenadio američke trgovinske partnere uvođenjem 10% dodatne carine na uvoz te stavljanjem embarga na izvoz osnovnih prehrambenih proizvoda u Japan.  Taj "Nixonov šok" bio je dijelom iste ekonomske politike koja je uključivala kontrole plaća i cijena i zatvaranje "zlatnog prozora"- ukidanje Zlatnog standarda, direktne konvertibilnosti dolara u zlato.

Bushove 'zaštitne mjere'
Na sličan način, iako se je Ronald Reagan prikazivao odanim pristašom slobodne trgovine, njegova je administracija podlegla političkom pritisku protekcionista. Bill Niskanen, član Reaganovog Vijeća ekonomskih savjetnika, rekao je da je "administracija uvela više novih ograničenja na trgovinu nego bilo koja administracija nakon Herberta Hoovera." Zatim je uslijedio George W. Bush koji je 2002. uveo carine do 30% na niz proizvoda od čelika kao "zaštitnu mjeru".

Bush je bio itekako svjestan da industrija nije uspjela udovoljiti zakonskim zahtjevima, da će Svjetska trgovinska organizacija proglasiti tu mjeru nekonzistentnom s ugovornim obvezama SAD-a te da će stoga carine morati biti ukinute. Međutim, dok su bile na snazi, carine su stavile velike pritisak na automobilsku industriju i ostale korisnike čelika, pozivajući na osvetu - s potpuno istim negativnim učincima kakve će Trumpove carine imati u današnje vrijeme.

Te i druge intervencije navele su još jednog bivšeg dužnosnika u Reaganovoj administraciji, Brucea Bartletta, na pretpostavku da je Bush zabilježio najgori učinak trgovinske politike nakon Hoovera. Ovakva povijest američke trgovinske politike ne pruža ohrabrujuću perspektivu niti republikancima koji podržavaju slobodnu trgovinu niti protekcionistički-orijentiranim demokratima. Mučno je kad se "dobri momci" i "loši momci" ne poredaju na jednostavan način u skladu s priželjkivanjima brojnih Amerikanaca. No, to je postojana i uobičajena shema u povijesti. 

© Project Syndicate, 2018.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve