Trgovinske barijere došle su prekasno 
i svakako neće zaustaviti uspon Kine

Autor: Adair Turner , 18. srpanj 2018. u 22:00

Ključno je pitanje koliko velik gospodarski prostor je neophodan za poticanje ekonomije razmjera i složenih integriranih opskrbnih lanaca, uz istovremeno održavanje intenzivne konkurencije među brojnim tvrtkama. Zemlje poput Irske sankcije bi mogle ugroziti, ali Kina je prevelika.

Široko je rasprostranjena bojazan da će protekcionizam predsjednika SAD-a Donalda Trumpa umanjiti dugoročne dobrobiti globalne trgovine. Postoje također i nade, uglavnom među Trumpovim pobornicima, uključujući i brojne američke tvrtke, da bi kruta politika mogla spriječiti Kinu u sustizanju SAD-a po pitanju tehnologije. No, zabrinutost vezano uz dugoročne učinke smanjenja globalne trgovine mogla bi biti pretjerana, a nema ni šanse da će se obistiniti nada u mogućnost sprječavanja napretka Kine.Trgovina se događa iz tri razloga. Prije svega, zemlje raspolažu različitim prirodnim resursima: neke naftom, a neke bakrom; neke uzgajaju banane, a neke pšenicu. Kad bi prestala trgovina tim proizvodima, trpio bi globalni prosperitet. Međutim, trenutno je udio trgovine robom široke potrošnje i poljoprivrednim dobrima u ukupnom prometu od trgovine prilično neznatan, a nesumnjivo će tako biti i nadalje.

Trgovina također odražava razlike u troškovima rada. Zemlje s niskim troškovima proizvodnje proizvode radno-intenzivnu robu, koristeći strojeve uvezene iz zemalja s visokim troškovima rada. Prema tvrdnjama ekonomista poput Davida Autora s MIT-a, učinci toga u razvijenim zemljama mogu biti istovremeno loši za neke radnike i dobri vezano uz korporativnu dobit.

Promicanje ravnoteže

No, mogu biti izuzetno dobri za svaku zemlju u razvoju koja promiče plodonosnu ravnotežu između unutarnjih ulaganja i lokalnog poduzetništva, koristeći prihode rasta uzrokovanog izvozom za ulaganja u infrastrukturu i vještine. Dramatičan gospodarski uspjeh Kine ne bi bio moguć bez trgovine koju su u početku pokretale razlike u troškovima rada.

Međutim, u budućnosti će takva vrsta trgovine vjerojatno izgubiti na važnosti. Uslijed trenutno ubrzanog rasta plaća u Kini, njena prednost vezana uz troškove rada ubrzano se smanjuje. Dok brojni ljudi pretpostavljaju da će se proizvodnja tada premjestiti u ostale zemlje s niskim plaćama, poput, recimo, Afrike, veliki udio proizvodnje mogao bi se vratiti u napredna gospodarstva, ali u visoko automatizirane tvornice koje otvaraju vrlo malo radnih mjesta.

Naposljetku, specijalizacija i ekonomija razmjera u proizvodnji, istraživanjima i razvoju i brendovima rezultira trgovinom između jednako bogatih zemalja. Europski luksuzni automobili izvoze se u SAD, motocikli Harley Davidson uvoze se u Europu, dok se brojnim visoko specijaliziranim artiklima kapitalne opreme trguje u oba smjera.

Kad se te trgovinske veze jednom uspostave, svaka iznenadna promjena vezano uz carine ozbiljno je disruptivna. Stoga Trumpova politika nesumnjivo predstavlja veliku kratkoročnu prijetnju globalnom rastu. No, dugoročno, trgovina između kontinenata s otprilike podjednakim dohotkom po stanovniku manje je ključna za prosperitet nego što se to često pretpostavlja.

Ključno je pitanje koliko velik gospodarski prostor je neophodan za poticanje ekonomije razmjera i složenih integriranih opskrbnih lanaca, uz istovremeno održavanje intenzivne konkurencije među brojnim tvrtkama. Kad bi zemlja kao što je Irska, sa stanovništvom od pet milijuna, pokušala biti samodostatna po pitanju svih vrsta robe, njen dohodak bio bi samo djelić njene današnje razine. Međutim, kinesko gospodarstvo od 1,4 milijardi ljudi, veličine kontinenta, moglo bi postići gotovo sve moguće ekonomije razmjera i još uvijek održavati intenzivnu unutarnju konkurenciju. Nakon određene razine, potencijalne dobrobiti trgovine širih razmjera između jednako bogatih zemalja neizbježno se smanjuju. Kad bi se 2050. godine smanjila trgovina između gospodarstava veličine kontinenta poput gospodarstva Kine, SAD-a i Europe u usporedbi s današnjim trgovinskim prometom, izravni utjecaj na životni standard bio bi neznatan. Nepostojanje globalne trgovine, a osobito nepostojanje investicijskih tokova, rezultiralo bi izostankom prijenosa znanja, tehnologija i najboljih praksi. Gospodarski uzlet Kine počeo je arbitražom po pitanju troškova rada, no potkrijepljen je prijenosom znanja ogromnih razmjera. Dok je malen segment tog prijenosa odražavao industrijsku špijunažu, ogromna većina bila je automatska, legalna i neizbježna.

Nove tehnike

Kineski radnici i menadžeri zaposleni u zapadnjačkim tvrtkama usvajali su nove tehnike. Dobavljači su morali udovoljiti visokim standardima, a lokalni poduzetnici su tada mogli iskoristiti kvalitetne opskrbne lance kako bi konkurirali. Zajednička ulaganja neizbježno su dovela do prijenosa znanja lokalnim partnerima, a zapadnjačke tvrtke svojevoljno su ušle u njih radi dobivanja pristupa na ogromno kinesko unutarnje tržište. SAD je trenutno zabrinut rastućom tehnološkom snagom Kine. Tvrtke žale za gubitkom ekonomske rente nastalim kao posljedica superiorne tehnologije i intelektualnog vlasništva; dok “jastrebovi” za nacionalnu sigurnost iskazuju zabrinutost vezano uz potencijalne geopolitičke posljedice erozije tehnološke nadmoći SAD-a. Carine na kinesku robu djelomično su reakcija na te bojazni, a ograničenja kineskih akvizicija američkih kompanija u sektoru visokih tehnologija izravno rješavaju tu percipiranu prijetnju. Međutim, jednostavno je prekasno. Da je još u 1980-ima i 1990-ima, vlada SAD-a, umjesto zagovaranja otvaranja kineskog gospodarstva, zabranila svim američkim kompanijama ulaganja u Kinu, uspon kineskog gospodarstva bio bi znatno odgođen, iako ne i trajno spriječen.

© Project Syndicate, 2018.

Komentirajte prvi

New Report

Close