Seljak – zaboravljeni kostur u ormaru Ministarstva?

Autor: Branko Salaj , 26. travanj 2016. u 22:00

Država se u poljoprivredi, čak i više nego drugdje, uspavala u ulozi balkanskog birokrata koji u provedbi svojih arbitrarnih politika ne treba odgovarati nikome, a najmanje onima koje bi trebao opsluživati.

Gotovo pet mjeseci nakon izbora hrvatska poljoprivreda i dalje pliva u zrakopraznom prostoru. Nakon što su glasači praktički plebiscitarno prihvatili prijedlog da se hrvatskom selu konačno pruži prilika da razvije potencijale i uklopi se u europski model razvitka, politički sustav signalizira da mu nije do promjena ili da, najblaže rečeno, ne shvaća o čemu je riječ. Neprijeporan rezultat izbora i koalicijskih pregovora bio je da treba hitno mijenjati paradigmu kojom je država dosad vladala poljoprivredom i pogodovala pogubnoj, makroekonomski i okolišno neučinkovitoj industrijalizaciji ruralnog prostora.

Nova paradigma, način pristupa poljoprivredi koji je za nas nov, a u Europi daje uvjerljive i zavidne rezultate, zahtijeva odlučan i brz zaokret prema promoviranju obiteljskih gospodarstava kao temelja proizvodnje i osposobljavanja za tržišnu utakmicu. Riječ je o složenoj i vremenski zahtjevnoj zadaći ali je ona na dohvatu ruke – dobro se zna kako se ona treba obaviti. Umjesto velikih ulaganja potrebna je promjena vrijednosnih polazišta sustava. Seljaka i njegove potrebe treba staviti u središte pozornosti te poboljšati njegovu tržišnu poziciju pogodovanjem zadružnog okupljanja i jačanjem ugovornih odnosa, brzim zahvatima u sustave financiranja, oporezivanja, savjetovanja i izobrazbe …

Jasno je, međutim, da se pristup mora najhitnije mijenjati u onom dijelu sustava koji je najodgovorniji za današnje katastrofalno stanje – u samom državnom aparatu! Država se u poljoprivredi čak i više nego drugdje uspavala u ulozi balkanskog birokrata koji u provedbi svojih arbitrarnih politika ne treba odgovarati nikome, a najmanje onima koje bi trebao opsluživati. Za velika mudrovanja oko potrebitih promjena vremena nema jer selo nepovratno propada i ruralni prostor zarasta u korov dok Hrvatska uvozom pokriva samo polovicu svojih prehrambenih potreba, a gospodarstvo na tome gubi 3% potencijalnog godišnjeg rasta. Najveći gospodarski skandal Hrvatske nije nedostatak (stranih) ulaganja nego nespremnost da se suočimo s tekućim gubitcima zbog pogrešnih postavki poljoprivredne politike.

Na ruku velikima
Tijekom poslijeratnih 20-ak godina država je na razne načine -usmjeravanjem potpora, dodjelama zemljišta, kreditnim i administrativnim povlasticama – potpomagala stvaranje i održavanje velikih pogona i tvrtki na uštrb malog ili srednje velikog seljaka. Ta politika, koja seljaka sputava u polufeudalnoj ovisnosti o kapitalnim interesima, katkad se prozirno brani zamjenom teza pa se rezultati vlastitih grješaka ili nečinjenja – neorganiziranost sela, bijeg mladih, nedovoljna stručna i tržišna sprema seljaka itd – rabi kao dokaz da je "malo selo" neizbježna socijalna kategorija i da je upravo ona politika koja te slabosti stvara i produbljuje – jedina moguća!

Dapače, birokracija se nastoji projicirati kao snaga koja ima odgovor za sve i kojoj su pune ruke posla u otklanjanju problema koje dobrim dijelom sama stvara: Ona samu sebe spoznaje kao igrača koji odvaguje u što se i koliko treba ulagati, ona stvara krovne organizacije s kojima će komunicirati i financijski ih podržavati, ona drži u šaci tzv struku i nastavlja dodatno birokratizirati sustav oživljavanjem dosadašnjih i stvaranjem novih društvenih korporacija (Poljoprivredna komora, Agronomska komora itd). Nakon izbora svemu je tome trebao doći kraj. Pred državu se postavila zadaća da stvori uvjete u kojima će impulsi rasta dolaziti od OPG-ova kao temelja proizvodnog sustava. Proces stvaranja novih vrijednosti i zdravih tržišnih odnosa u takvoj poljoprivredi mora po europskom uzoru poći upravo od interesa, proizvodnih rezultata i tržišnog uklapanja OPG-ova, od njihove potrebe novih znanja i povezivanja, od njihove štednje i ulaganja.

Smisao je: Osloboditi i nadahnuti poslovni duh kad ljudi vide da se isplati raditi i privređivati i kad se za taj njihov rad nude prihvatljivi okviri. No upravo tu su se stvari zakomplicirale. Zahtjevna zadaća pretakanja nove poljoprivredne paradigme u provedbene smjernice Vlade povjerena je uvaženom dekanu i profesoru navodnjavanja koji u svom prošlom djelovanju nije pokazivao posebnih nagnuća razmišljanjima izraženima u programima Mosta i Domoljubne koalicije. Dapače, kao bivši član Upravnog vijeća Agencije za poljoprivredno zemljište nije očito ni zamijetio prosvjede koje je tada izazvala dodjela državnog zemljišta stočarima po kriterijima koji su gotovo 2/3 raspoloživog tla usmjerili na 5% zainteresiranih stvarnih ili navodnih stočara.

Treba li se čuditi što su u smjernicama, pripremljenima preko noći i nigdje demokratski verificiranima, politički programi vladajuće konstelacije prepričani tako da se OPG-ovi ni ne spominju? To aktualizira osjetljiva pitanja političkog legitimiteta. Jedno je imati aktualnu miješanu stručno-političku Vladu za koju se predmnijeva da provodi zadan politički program, a drugo kad se u provedbi primjenjuju različita "stručna" tumačenja dogovorene politike. Ako je suditi po raznim nastupima ministra, npr. u intervjuu u Večernjem listu 10. ožujka, razvidno je da su u pitanju suštinske razlike kad je riječ o preobrazbi sela i strategije koju treba slijediti.

A odnos spram sela?
Ministar nema namjere mijenjati sustav, on ga želi popraviti. Slaže se da nemamo strategije pa u hvalevrijednoj ambiciji da u nju odmah uključi sve i sva rezervira vrijeme do kraja godine za rad na široko postavljenom dokumentu. No,  u nabrajanju čimbenika koje treba uzeti u obzir ministar ne spominje najvažniji, promjenu samog odnosa spram sela i seljaka. A kad toga nema, nema ni osjećaja žurnosti u otklanjanju nekih najočitijih iskaza katastrofalnog stanja, ni sagledavanja stvarnih korijena današnjih nevolja. Ne proizvodimo, kaže, dovoljno hrane za vlastite potrebe jer "resurse ne koristimo u punom kapacitetu", a uzrok je tome, uz "visoku cijenu kapitala, visoka stopa poreza na hranu, slaba povezanost domaće proizvodnje i turizma, naslijeđen negativni stav prema udruživanju i zajedništvu, tehnološko zaostajanje za konkurencijom".

No sve će to riješiti – "jaka međuresorska suradnja u Vladi"! Na to se nadovezuje stara priča o skoku na "višu tehnološku razinu" i fokusiranju na proizvodnju koju će država "strateški odrediti kao međunarodno konkurentnu" pa ćemo njene proizvode izvoziti, a sve neisplativo uvoziti. A upravo su nas ta maštanja i dovela u situaciju da nam je, kako kaže ministar, "gotovo sve jeftinije kupiti nego proizvesti". Zapitan o važnosti OPG-ova, politički ih vrlo korektno opisuje kao "temelj razvoja poljoprivredne proizvodnje opstanka i razvoja naših sela". Ali, avaj, "stanje na terenu pokazuje drukčiju sliku. Sela su napuštena, zemlja se ne obrađuje, proizvodnja koja je ostala nije konkurentna, a gospodarstva stare". Ukratko, selo je socijala.

Kao potrebno za promjenu navodi sve ono na što skupina Živo selo ukazuje godinama i što je podržano u izbornim programima pozicije i opozicije. No polaznu točku rješenja i opet ne prepoznaje u čovjeku, obitelji i njihovom zalaganju nego u državi koja maše briselskim čarobnim štapićem: Dok seoska socijala izumire, program ruralnog razvoja će pomladiti poljoprivredu! Ministar kao da ne zamjećuje da mladi nisu sasvim naivni. Vide da smo jedina zemlja u Europi u kojoj 1% proizvođača dobiva trećinu svih subvencija, mljekari predaju mlijeku otkupljivačima na osnovu ugovora u kome se cijena ne spominje, ratari ni u trenutku žetve ne znaju koju će cijenu postići, a demoralizirana državna uprava to već 20-ak godina gleda mrtva-hladna i sliježe ramenima: Pa to je tržište! Kao da ga tako nakaradnog nije stvorila upravo država i kao da sada nije njezina zadaća da ga mijenja.

Komentirajte prvi

New Report

Close