Dani Rodrik

Dani Rodrik

Profesor međunarodne političke ekonomije u Školi za upravu John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard

SAD treba prihvatiti trgovinsku politiku koja će biti u interesu društva u cjelini

Već dugo trgovinsku politiku SAD-a oblikuju korporativni i financijski interesi, obogaćujući samo te skupine. Plan senatorice Warren nije protekcionistički, ali iziskuje određeni stupanj trgovinske zaštite u cilju zaštite radnika, lokalnih zajednica, poreznog režima ili pravila za zaštitu okoliša.

Novi plan američke senatorice Elizabeth Warren za preobrazbu trgovine potkrepljuje njene reference demokratskog predsjedničkog kandidata s najboljim političkim idejama.

Trgovinsku politiku SAD-a već dugo oblikuju korporativni i financijski interesi, obogaćujući te skupine i doprinoseći smanjenju zarade srednje klase te potkopavajući brojne lokalne zajednice. Plan koji je osmislila senatorica Warren predstavlja radikalno ponovno osmišljavanje trgovinske politike u interesu društva u cjelini. Kao što ističe senatorica Warren, živimo u svijetu u kojem su carine na uvoz uglavnom već ionako prilično niske.

Trgovinski pregovarači trenutačno provode većinu vremena raspravljajući ne o porezima na uvoz i ostalim preprekama na granici, već o propisima iza granice kao što su pravila o intelektualnom vlasništvu, tehnički standardi, industrijska politika i slično.

Suvremeni trgovinski sporazumi teže "dubokoj integraciji", a ne "plitkoj integraciji", da upotrijebimo distinkciju koju je skovao moj kolega sa Sveučilišta Harvard, Robert Lawrence. Duboka integracija može potaknuti veće razine međunarodne trgovine i ulaganja, no ona je također nametljivija vezano uz domaće društvene pogodbe. Ona nameće ograničenja na porezne i regulatorne politike različitih zemalja i na njihovu sposobnost podupiranja vlastitih društvenih i radnih normi. Nije iznenađujuće da multinacionalne kompanije, Big Pharma, i financijske tvrtke traže pristup stranim tržištima nauštrb potreba radničke i srednje klase.

Slabost dopunskih ugovora
Temelj plana kojeg je osmislila senatorica Warren je uspostava preduvjeta prije mogućnosti potpisivanja sporazuma o dubokoj integraciji. Bilo koja zemlja s kojom Sjedinjene Američke Države pregovaraju o trgovinskom sporazumu mora priznavati i provoditi međunarodno priznata radnička i ljudska prava.  Ona mora biti potpisnica Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i međunarodnih konvencija protiv korupcije i utaje poreza.

Senatorica Warren priznaje "sramotnu" činjenicu da i sam SAD ne postupaju sukladno nekim od navedenih standarda, osobito s aspekta rada i okoliša. Njenim bi se planom SAD obvezao na ispravljanje tih nedostataka. Taj je pristup uvelike superioran u usporedbi s trenutačnom praksom u kojoj se pretpostavlja da će trgovinski partneri povisiti standarde po potpisivanju trgovinskog sporazuma. U stvarnosti se pokazalo da su dopunski ugovori o radu i okolišu prilično neučinkoviti. Jedini način kojim se može osigurati da se takva pitanja tretiraju na istoj razini kao i pitanja pristupa tržištu je kroz ograničenje trgovinskih sporazuma na zemlje koje su se već opredijelile za visoke standarde.

Transparentniji pregovori
Senatorica Warren ima za cilj uklanjanje ili smanjenje važnosti nekih od najštetnijih elemenata trgovinskih sporazuma. Ona s pravom predlaže ukidanje rješavanje sporova između ulagača i države - kontroverzne prakse koja omogućava stranim korporacijama podizanje tužbi protiv vlada.  Ona teži ograničavanju područja primjene prava monopola u intelektualnom vlasništvu, obvezujući se da nikad neće pritiskati  neku državu po pitanju produženja razdoblja isključivog prava stavljanja u promet lijekova na recept.

Povrh toga, Warren bi dramatično povećala transparentnost trgovinskih pregovora. Trenutačno se nacrti sporazuma čuvaju u tajnosti sve dok se ne daju Kongresu na glasanje. Ona predlaže da nacrti ugovora budu otvoreni za javni nadzor i komentare. Tajnost, u kombinaciji s potrebom za glasanje u Zastupničkom domu, možda su u prošlosti olakšali trgovinsku liberalizaciju, po modelu plitke integracije. No, nakon 1990-ih, poslužili su za osnaživanje korporativnih lobija i rezultirali neodmjerenim poslovima.

Senatorica Warren također je spremna za uvođenje "granične prilagodbe emisije ugljika" kako bi osigurala da domaće tvrtke koje u potpunosti podmiruju socijalne troškove emisija ugljikovog dioksida nisu u nepovoljnom položaju u odnosu na strane tvrtke koje to ne čine. Nadalje, trgovinski sporazumi procjenjivali bi se ne samo prema njihovim učincima na nacionalnoj razini, već i prema njihovim regionalnim posljedicama.

Warren bi zatražila odobrenje Kongresa tek nakon što regionalni, radnički, potrošački i ruralni Savjetodavni odbori daju svoje odobrenje. Neki su kritizirali te zahtjeve tvrdnjama da su oni u tolikoj mjeri strogi da bi isključili sklapanje bilo kojeg novog trgovinskog sporazuma. To je mogući ishod, ali on nije u potpunosti loš. Sjedinjene Američke Države mogu ostati otvoreno gospodarstvo koje iskorištava svjetska tržišta bez potrebe za potpisivanjem loših trgovinskih ugovora sklopljenih prema modelu duboke integracije.

Osiguranje od štete
Još jedna kritika tvrdi da je trgovinska politika senatorice Warren u jednakoj mjeri protekcionistička kao i Trumpova. No, to je nepošteno. Trumpova trgovinska politika je paravan za regresivan program domaće ekonomske politike. Trgovinski prijedlozi senatorice Warren usmjereni su na pružanje podrške opsežnom programu progresivne ekonomske reforme u zemlji te na to da osiguraju da joj trgovinski sporazumi ne nanesu štetu zaobilaznim putem.

Plan senatorice Warren nije inherentno protekcionistički. No, ako on povremeno iziskuje određeni stupanj trgovinske zaštite - u cilju zaštite radnika, lokalnih zajednica, poreznog režima ili pravila za zaštitu okoliša - on bi to bio zato što postoji domaći program kojeg vrijedi štititi.  

© Project Syndicate, 2019.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve