Užasna godina annus horribilis 2016. sada je iza nas. No, njene niske točke – glasanje Velike Britanije za napuštanje Europske unije (Brexit), izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika, grozote koje se trenutno događaju u Siriji – bili su samo simptomi procesa raspada globalnog sustava utemeljenog na liberalnim pravilima koji je započeo puno ranije.

Nažalost, ti simptomi trenutno ubrzavaju propast sustava. Godinama se liberalni poredak nalazi pod pritiskom. Možda je najočiglednije da je došlo do pomanjkanja napretka u razvoju institucija i pravnih instrumenata. Ukratko, pokušavamo spojiti nespojivo – globalnu moć dvadeset prvog stoljeća s institucijama utemeljenim nakon Drugog svjetskog rata. Iskrivljeni prikaz prošlog doba, bilo tijekom sastanka Upravnog odbora Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ili Međunarodnog monetarnog fonda, narušavaju legitimitet globalnih institucija te njihovu sposobnost suočavanja s novim izazovima. To je potaknulo pomak prema neformalnim mehanizmima poput skupine G-20 i novim neiskušanim institucijama poput Azijske infrastrukturne investicijske banke. Bolji pristup težio bi poticanju predstavljanja gospodarstava u nastajanju u postojećim institucijama. On bi također težio uključivanju većeg broja ne-državnih igrača, kako organizacija civilnog društva, tako i poslovnih predstavnika u međunarodni postupak odlučivanja.

Uvjerenje u ljudski napredak
Međutim, izazov s kojim smo suočeni nadilazi način funkcioniranja institucija koji zabrinjava većinu komentatora, uključujući mene. Filozofska srž liberalnog međunarodnog poretka zjapi prazninom, gdje se ključne ideje koje su se nekoć smatrale temeljima modernog svijeta – poput ideja o slobodnoj trgovini, demokraciji, ljudskim pravima –  trenutno nalaze ili na uzmaku ili pod prijetnjom. Ako ne priznamo i sve dok ne priznamo i uhvatimo se u koštac s takvom stvarnošću, nastavit će se potkopavanje liberalnog svjetskog poretka koji je rezultirao mirom i prosperitetom u svijetu bez presedana tijekom prošlih sedam desetljeća. Liberalizam i međunarodni poredak koji je on podržavao proizvod su Prosvjetiteljstva.

Oni su ukorijenjeni u uvjerenju u nesmiljeni ljudski napredak, u pojmu univerzalne zajedničke vizije i smjera – usredotočenih na svladavanje prirode – čije diktate racionalnog vlastitog interesa treba slijediti. Sukladno takvom stajalištu, vladavina prava, zaštita ljudskih prava i trgovina predstavljaju mehanizme za unaprjeđenje čovječanstva, čak i onda kada put vrvi izbočinama. U današnje vrijeme naše su sudbine više isprepletene nego ikad, premda se temeljni dojam da imamo zajednički cilj izgubio, jer su naše ideje o tome od čega bi se taj cilj trebao sastojati dovedene u pitanje – pa čak i negirane. Sada znamo da sredstva koja podupiru naš napredak nisu neograničena i da naša planeta ne može izdržati sve veći broj ljudi čiji je životni stil bio posljedica njihovog prosperiteta kroz povijest.

Univerzalistički mehanizmi ne mogu ispravno funkcionirati ako nisu utemeljeni na univerzalnoj etici, ciljevima i očekivanjima. Oni mogu raspiriti nezadovoljstvo i sukobe, kao što smo vidjeli tijekom 2016. godine te potaknuti ljude na odbacivanje racionalnosti i poricanje stvarnosti. To je doista uznemirujuće i s tim se treba pozabaviti. Prvi korak je prosudba. Umjesto slijepog držanja za retoriku i dogme Prosvjetiteljstva, moramo prepoznati ograničenja našeg svijeta i premijestiti našu pažnju s njegovog osvajanja na njegovo očuvanje. To je zajednička vizija i smjer koji su neophodni za podršku novom modernom globalnom poretku.

Sljedeći korak je procjena onoga što bismo točno trebali očekivati od te nove stvarnosti –  i razvoj novih parametara za mjerenje uspjeha. Ne možemo pretpostaviti da će buduće generacije imati više, ali možemo djelovati s ciljem da one imaju bolje. S tim ciljem, politika ne bi trebala biti utemeljena na izravnim indikatorima agregatnih promjena, poput BDP-a i neto trgovinskih podataka, nego na sofisticiranijem sustavu mjerenja koji daje jasniju sliku o distribuciji bogatstva, obrazovanju i kvaliteti života.

Postići zajednički pristup
Treći korak je postići da svi razmišljaju na sličan način. U današnjem svijetu, zajednički pristupi od temeljne su važnosti za suočavanje s izazovima i stvaranje novih prilika. Nikakva količina nacionalističke retorike ili anti-trgovinskog raspoloženja ne može to promijeniti. Naravno, čak i bez učinkovitih međunarodnih sustava poduprtih univerzalnom etikom i svrhom, međunarodna zajednica trebat će surađivati u rješavanju izazova kako se oni budu pojavljivali. No, moguće je da će do takve suradnje doći tek nakon što je taj problem izvršio dovoljno snažan utjecaj na percipirane interese pojedinih aktera. Pritom postoji dvojaka opasnost. Ponajprije, nepostojanje univerzalnih normi osuđuje svijet na vječnu reaktivnost. Rezultat toga je neučinkoviti i destabilizirajući model reakcije na krizu – te nepostojanje konstruktivne vizije za budućnost. Zatim, što je još podmuklije, nepostojanje sveobuhvatnog cilja osnažuje usko stajalište vlastitog interesa, s diskretnim donošenjem odluka, na temelju transakcijske, a ne sustavne perspektive.

Posljedice kratkovidnosti
Trump, kao prvi, čini se uvjerenim da je takav pristup upravo ono što je svijetu potrebno. No, znamo što takvo sklapanje sporazuma na temelju vlastitog interesa doista nosi. Uistinu, posljedice kratkovidne politike oslobođene vrijednosti već se naziru u najskandaloznijoj mjeri u Siriji. Brutalna opsada Alepa kulminirala je nakon šest godina prazne retorike i polu-mjera zapadnjačkih vođa koji su, čini se, vjerovali da strahote građanskog rata u Siriji nisu nalagale potrebu za pravim djelovanjem. Sirija je nagovještaj globalne distopije. No naša sudbina ne treba biti toliko mračna. Umjesto oplakivanja liberalnog svjetskog poretka, što izgleda tako veliki broj ljudi žarko želi činiti, trebali bismo težiti promicanju novog zajedničkog cilja koji može biti uporište istinski globalnog sustava – i jamčiti bolju budućnost svima.

© Project Syndicate, 2017.