Hrvatski obrtnici odustali su od sajmova u Novom Sadu i Beogradu, a popis razloga za takav potez je pozamašan: zabrinuti su za svoju i sigurnost opreme koju izlažu, boje se otežanog režima prelaska granice, bojkota proizvoda i političkih trzavica, pa čak i neprijateljskog ponašanja dijela javnosti i posjetitelja. Premda se nakon priznanja neovisnosti Kosova ništa od toga još nije dogodilo, obrtnici su preventivno odlučili ostati kod kuće, dok se prašina ne slegne. Međutim, još nije vidljivo da se prašina uopće digla. Ako jest, čini se da je bačena u oči hrvatskim gospodarstvenicima koji radije propuštaju (ovu) priliku za ulazak na srbijansko tržište, nego da se eventualno suoče s neprijateljskim dočekom. Obrtnici su odlučili trpjeti poslovnu štetu prije nego što se dogodila. Najveći izljev (dirigiranog) bijesa hrvatske institucije i manjim dijelom tvrtke preživjele su odmah nakon proglašenja kosovske neovisnosti. U neredima u Beogradu razbijena je jedna prodavaonica Agrokorove Idee i, naravno, hrvatsko veleposlanstvo. Sam čin priznanja Kosova izazvao je veću buru u samoj Hrvatskoj nego u Srbiji. SDSS je kao HDZ-ov koalicijski partner prijetio udarom na Vladu, Milorad Pupovac slao je poruke o tome da će “preispitati daljnji ostanak u koaliciji”, potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac glasao je protiv te odluke, da bi na kraju sve prošlo bez posljedica. Pupovac je prihvatio činjenicu da je Hrvatska morala priznati Kosovo radi dobivanja pozivnice za NATO i dolaska predsjednika George W. Busha. Hrvatsko priznanje Kosova nije u Srbiji izazvalo teže posljedice. U valovima priznanja iz EU hrvatski čin prošao je bez žestokih reakcija, osim protokolarne političke parole. Ako mogu sportski klubovi bez posljedica nastupati u Beogradu, zašto ne bi mogli gospodarstvenici? Goranko Fižulić bio je najglasniji u zahtjevima da Hrvatska ne prizna Kosovo dok to ne učini i posljednja članica EU. U intervjuu Poslovnom dnevniku čak je hrvatskim nacionalnim interesom proglasio ono što je upravo suprotno proklamiranom nacionalnom interesu – ulazak u paketu zemalja zapadnog Balkana u EU. Sasvim razumljivo, hrvatskim gospodarstvenicima najlakše bi bilo da je cijela regija integrirana u Europu, a politički i pravni standardi u tim zemljama izjednačeni s europskim. Ali do toga ćemo se još načekati. I nastojati poslovati u postojećim uvjetima. Beogradski miting za Kosovo, u organizaciji Vojislava Koštunice, pokazao je kako bi mogla izgledati predizborna kampanja u Srbiji. O njezinu ishodu ovisit će daljnja hrvatska ulaganja u Srbiju, kao i budućnost postojećih investicija. No još više, o stranim ulaganjima ovisit će opstanak svake vlasti u Srbiji, s Kosovom ili bez njega. Građani Srbije brzo će shvatiti (ako već nisu) da neće živjeti od kosovskog mita, već od stranih – a među njima i hrvatskih – ulaganja.