Michael Spence

Michael Spence

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor ekonomije na Fakultetu ekonomije Stern na Sveučilištu u New Yorku te viši suradnik Institua Hoover pri Sveučilištu Harvard

Porezom na bogatstvo protiv rastuće nejednakosti u raspodjeli dohotka

Usporedno sa zahuktavanjem rasprava o nejednakosti u SAD-u, pojavila se utjecajna skupina bogatih pojedinaca, pobornika umjerenog poreza na cjelokupno bogatstvo, pod uvjetom da on bude raspoređen tako da poveća prilike za radnike koji zarađuju plaću i nalaze se u donjih 50%.

Prijedlozi poreza na bogatstvo nisu novi, no u Sjedinjenim Američkim Državama pažnja je na njih ponovno usmjerena. Stalno rastuća nejednakost raspodjele dohotka i bogatstva uzrokovala je zabrinutost sa socijalnog i etičkog aspekta, čak i među podskupinom bogatih. Taj trend, zajedno s padom socijalne mobilnosti, doprinosi političkoj polarizaciji, koja zatim vodi do loših i nepredvidljivih političkih izbora. A poznato je iz povijesti da rastuća nejednakost i intenzivirajuća socijalna i politička polarizacija mogu dovesti do dramatičnijih i čak nasilnih ishoda.

Ako poslušate predsjedničke kandidate Demokratske stranke na izborima, činit će se da različiti predlagatelji poreza na cjelokupno bogatstvo doista imaju različite ciljeve. Bernie Sanders, koji je rekao: “Milijarderi ne bi trebali postojati”, čini se da smatra ekstremnu nejednakost u raspodjeli dohotka i bogatstva samu po sebi i samu za sebe uvredljivom. No ostali su više usredotočeni na ono što nejednakost znači za one u donjoj polovici ili za dvije trećine raspodjele dohotka i bogatstva. Elizabeth Warren, primjerice, želi oporezivati bogate kako bi podmirila ambicioznu ekspanziju sustava socijalnog osiguranja i ostalih usluga.

Umjerni prijedlog od 3 posto

Porez na bogatstvo u osnovi je namet koji smanjuje povrat ulaganja. Samo 3% poreza na cjelokupno bogatstvo smanjilo bi 10% povrat ulaganja prije oporezivanja na 7%, što bi dovelo do 30% poreza na povrat ulaganja, koje bi trebalo platiti prilikom konverzije tog povrata u dohodak. Međutim, isti porez na 5% povrat ulaganja prije oporezivanja bio bi ekvivalentan 60% porezu, dok bi 20% povrat ulaganja prije oporezivanja bio ekvivalentan 15% porezu. To je vrlo velika razlika. Kao što ti primjeri pokazuju, kad se porez na cjelokupno bogatstvo održava konstantnim, razmjeri poreza na povrat ulaganja proporcionalno se smanjuju kako se povrat ulaganja prije oporezivanja povećava.

Povrh toga, bogati pojedinci općenito imaju pristup širokom rasponu razreda imovine, od kojih su brojni nelikvidni. Uslijed raznih regulatornih restrikcija i premiji nelikvidnosti, povrat ulaganja u te razrede imovine prije oporezivanja obično je viši. U tom slučaju, porez na bogatstvo od 2% na imovinu u vrijednosti 500 milijuna dolara i 3% na imovinu u vrijednosti milijarde dolara (kao što je predložila Warren) ne bi bio toliko visok. Referentna točka od 500 milijuna dolara ne bi ograničila sposobnost potrošnje za većinu ljudi i ostavila bi im slobodu ulaganja u likvidnu imovinu s većim povratom za koju bi implicirani inkrementalni porez na povrat ulaganja bio relativno nizak.

Porez neće nužno rasti

Potrebno je razmotriti još jednu važnu točku: u sadašnjem sustavu, efektivna porezna stopa na prihod od ulaganja bilježi znatan pad usporedno s porastom razdoblja odgode. Bogati pojedinci koji su stvorili vrijedne tvrtke obično teže zadržavanju sredstava i mogu odgoditi ostvarenje kapitalnog dobitka tijekom dužih vremenskih razdoblja – ili čak do unedogled ako doniraju tu imovinu. Ako, primjerice, porez na ostvareni dohodak od ulaganja iznosi 30%, povrat ulaganja u imovinu prije oporezivanja iznosi 15%, a ostvarenje dobitaka odgođeno je za 25 godina, efektivna stopa poreza na povrat ulaganja svodi se samo na 10,5%. Odgoda od 25 godina smanjuje poreznu stopu na jednu trećinu svoje vrijednosti i omogućava gotovo udvostručenje imovine nakon oporezivanja.

Jasno je da odgoda ima vrlo velik učinak na efektivne porezne stope. To je također uobičajena praksa među imućnima i umjereno imućnima (gornjih 5%). Međutim, teže je odgoditi plaćanje poreza na cjelokupno bogatstvo jer nije lako zadržavati veliki skup imovine koji nema ostvarene tržišne vrijednosti. Stoga bi u praksi bila izgledna naplata poreza na cjelokupno bogatstvo na nešto što je približno iste vrijednosti kao stvarna trenutačna vrijednost neke imovine, možda sa skromnim popustom za recentnija ulaganja. A naplata poreza na povrat ulaganja nastavila bi se na ostvarenu dobit.

Obzirom da je porez na bogatstvo u manjoj mjeri odgodiv te da njegov utjecaj (inverzno) ovisi o povratu prije oporezivanja, razumljivo je da bi skroman porez na cjelokupno bogatstvo doveo do tek neznatno više implicirane efektivne porezne stope na povrat ulaganja nego što je slučaj u sadašnjem sustavu.

Ipak, oni koji su protiv novog poreza na cjelokupno bogatstvo nude nekoliko argumenata protiv njega. Prema jednom argumentu, koji zastupa teoriju odškrinutih vrata, kad se porez na cjelokupno bogatstvo uvede, on će se s vremenom povisiti. Međutim, čini se da silazna putanja stopa poreza na dohodak u SAD-u tijekom posljednjih desetljeća ne ide u prilog tom argumentu.

Znakovi uspjeha i statusa

Druga tvrdnja je da će trpjeti produktivnost, rast i radna mjesta. No očekuje li se doista od nas da vjerujemo da bi poduzetnici koji su stvorili visoko vrijedne kompanije (i zaslužuju biti bogati) odustali od svojih napora kad bi znali da će se njihovo bogatstvo nakon oporezivanja smanjiti s recimo 12 milijardi dolara na 8 milijardi dolara? Činjenica je da inkrementalni dobici bogatstva na razini o kojoj se raspravlja (iznad milijarde dolara) imaju malo veze s potrošnjom i životnim stilom. Oni su znakovi uspjeha i statusa. Porez na cjelokupno bogatstvo uskladio bi ljestvicu, ali ne bi izmijenio ukupno rangiranje.

Naposljetku, neki tvrde da bi trebali moći zadržati cjelokupno vlastito bogatstvo jer su ga sami zaradili. No taj argument ignorira stvarnost: svatko tko uspije u Americi korisnik je šireg sustava koji mu je omogućio sredstva i prilike da bi to postigao. Usporedno sa zahuktavanjem rasprava o nejednakosti, pojavila se utjecajna skupina bogatih pojedinaca, pobornika umjerenog poreza na cjelokupno bogatstvo, pod uvjetom da on bude raspoređen na takav način da poveća prilike za radnike koji zarađuju plaću i nalaze se u donjih 50%.

Postoji legitimno neslaganje o tome je li to najbolje učiniti putem izravnog prijenosa dohotka u domaćinstva s niskim dohotkom ili kroz ekspanziju javno financiranih socijalnih servisa na opcije u području obrazovanja i zapošljavanja.

Moglo bi biti boljih i lošijih načina za rješavanje pitanja katastrofalne distribucijske putanje u gospodarstvu SAD-a. Ali apsolutno najgora opcija je ne činiti ništa.

© Project Syndicate, 2019.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve