U državi gdje su već folkloralni dijelovi javnog mnijenja postali snebivanje nad crnom budućnošću mladih, visokoobrazovanih građana i zgražavanje nad neadekvatnošću obrazovnog sustava da ih pripremi za tržište rada, najnoviji trendovi interesa maturanata za studijske programe mogli bi se shvatiti kao pozitivan pomak.

Kako je objavljeno prije nekoliko dana, na ovogodišnjim upisnim rokovima, nakon dugog niza godina, studij elektrotehnike i računarstva na zagrebačkom FER-u zauzeo je prvo mjesto na listi najpoželjnijih studija, inače tradicionalno rezervirano za studij poslovne ekonomije. Ta činjenica neosporno je značajna promjena i na široj društvenoj razini. Godinama, pa i desetljećima, u Hrvatskoj se vode uglavnom potpuno jalove rasprave o potrebi usklađivanja obrazovnog sustava i zahtjeva modernog gospodarstva.

A u tim raspravama narativ je uvijek isti. Umjesto da mlade obrazujemo znanjima potrebnim za suvremene, visokoprofitne proizvodne i uslužne djelatnosti, iz godine u godinu ojačavamo oveću stajaću vojsku nezaposlenih eksperata društvenih i općih ekonomskih znanosti, kojima se onda konzekventno puni bujajući javni sektor. U tim raspravama kritička oštrica obrazovnih utilitarista često je bila usmjerena prema zagrebačkom Filozofskom fakultetu i njegovom bogatom spektru studijskih programa, navodnom generatoru nezaposlenosti visokobrazovanih građana.

Njemačka bez odgajatelja 
Ne ulazeći u diskutabilnu ispravnost ideje dominacije tehničkih nad društvenim znanostima, svi oni koji dijele to mišljenje vjerojatno će biti iznimno zadovoljni činjenicom da je usporedo s rastom interesa za studij računarstva, zabilježen značajan pad interesa za Filozofski fakultet. Proponenti liberalizma u tome će vjerojatno vidjeti i još jedan dokaz funkcioniranja famozne nevidljive ruke, gdje su tržišna kretanja opet preduhitrila spore pokušaje središnje vlasti da ih usmjeri prema vlastitim nahođenjima. Pojednostavljeno rečeno, uslijed nesposobnosti države da obrazovni sustav organizira da bude adekvatan zahtjevima tržišta rada, on se – kroz interes budućih studenata – sam organizira u tom smjeru.

No, ako je dobra vijest da sada mladi trezvenije procjenjuju svoju budućnost na tržištu rada, loša vijest je da mnogi od njih tu budućnost ne vide u Hrvatskoj. Taj zaključak može se iščitati iz podataka da na listi deset najpopularnijih studijskih programa u Hrvatskoj čak dva zauzimaju stručni studiji sa zagrebačkog Zdravstvenog veleučilišta, onaj za obrazovanje fizioterapeuta, te obrazovanje iz područja radiološke tehnologije. Pridoda li se tome i golemi porast interesa za studij predškolskog odgoja, evidentno je da je glavni trend u obrazovnim preferencijama mladih u Hrvatskoj nije, kako se u prvom trenutku čini, realnije shvaćanje potreba domaćeg tržišta rada, već rast interesa za zanimanjima koja omogućavaju ekonomsku emigraciju.

Potrebe za fizioterapeutima i radiološkim tehničarima u zdravstvenim sustavima razvijenih zemalja Europske unije već su odavno poznate. Prema nedavnom članku Deutsche Wellea u Njemačkoj trenutno postoji manjak od 15 do 30 tisuća odgajatelja, a osim formalnog obrazovanja jedini preduvjet za zapošljavanje ljudi iz zemalja istočne Europe je znanje njemačkog jezika. 

Pokazatelj stanja u Hrvatskoj
U konačnici, s obzirom na iseljeničke trendove, ali i specifičnu mogućnost dislociranog rada, i porast interesa za studije računarstva također se može obrazložiti interesom za rad u inozemstvu. O odljevu mladih i visokoobrazovanih u inozemstvo u Hrvatskoj se puno razgovara, no dosad se uglavnom taj trend promatrao kao pojava motivirana nužnošću, odnosno kao refleksija nemogućnosti ostvarenja osnovnih egzistencijalnih potreba u domovini. Podaci o interesu za pojedine fakultete pokazuju kako u Hrvatskoj stasa generacija kojima je "gastarbajterija" prvi izbor – stvar svjesne odluke, a ne suštinske potrebe. A to, bolje od bilo kojeg ekonomskog pokazatelja, prikazuje stanje u kojem se Hrvatska nalazi danas.