Nestabilne procjene BDP-a zbunjuju kreatore politike

Autor: Jean Pisani-Ferry , 13. travanj 2015. u 22:00

U slučaju stvarnog BDP-a, učestala i znatna revidiranja su neizbježna, međutim, od potencijalnog BDP-a očekuje se da je stabilniji, jer on ne ovisi o razvoju događaja s područja potražnje.

U svakodnevnom životu tehnikalije je bolje prepustiti tehničarima. Vlasnik automobila se ne treba – a često i ne želi – opterećivati onime što se događa ispod poklopca motora.

Ali kad se automobil pokvari, vlasnik ili vlasnica obično nemaju izbora. Ono što vrijedi za automobile vrijedi i u ekonomiji: tajanstvene stvari su za stručnjake. Ipak, tijekom posljednjih godina, teme za koje većina ljudi nikad nije čula ili marila – primjerice – sekuritizacija, zamjena za kreditni rizik i europski sustav plaćanja u stvarnom vremenu poznat pod nazivom Target 2 – nametnuli su se u javne rasprave, primoravajući obične ljude da se hvataju u koštac s njihovim zamršenostima. Isto se počelo događati s pojmom "rast potencijalnog outputa".

Isprva je to bio pojam koji su skovali ekonomisti za ekonomiste, a njegova uporaba koja je odlučivala o tome kad i koliko se mora korigirati javni deficit, postaje predmet javne rasprave. Zaista, njegova nepouzdanost ozbiljno oslabljuje fiskalni pakt Europske unije – zbog čega postaje potrebno otvoriti poklopac motora i pogledati unutra. Svrha pojma potencijalnog – za razliku od stvarnog – BDP-a je uzeti u obzir da, poput motora, gospodarstvo često radi ispod ili iznad svog potencijala. U recesiji potaknutom potražnjom, stvarni output pada ispod potencijala, što ima za posljedicu porast nezaposlenosti. Slično, procvat građevinarstva potaknut kreditima pomiče output iznad potencijala, što rezultira inflacijom. 

Neprecizna varijabla
Prostor između stvarnog i potencijalnog BDP-a je stoga mjerilo rezervnog kapaciteta u gospodarstvu. Razlikovanje između ta dva pojma također je korisno po pitanju političkih ciljeva: slabi potencijalni rast ne može se rješavati inicijativama s područja potražnje; neophodne su mjere s područja ponude. Ali potencijalan BDP može se samo procijeniti, ne i promatrati. Procjene se temelje na količini radne snage i kapitala na raspolaganju za proizvodnju i procjenu njihove zajedničke produktivnosti. Budući da se procjene razlikuju, ovisno o korištenim podacima i metodama, pojam je jasan, dok je vrijednost neprecizna. Štoviše, globalna financijska kriza stvorila je nove zagonetke. BDP u gotovo svim naprednim gospodarstvima trenutno je daleko ispod predviđanja koja su prethodila krizi, ali malo njih očekuje da će se taj razdor ikad premostiti.

Kreatori politika trude se donijeti ispravne procjene. Neki se pitaju što je ostalo od potencijalnog outputa. Europska unija ima još jedan dodatni problem: kao reakcija na krizu državnih dugova, većina njenih članica složila se 2011. oko fiskalnog ugovora koji je od njih tražio da održavaju svoj deficit državnog proračuna – onaj koji zabilježe gdje će output biti jednak potencijalu – ispod 0,5% BDP-a. Nemogućnost ispunjenja tog cilja mogla bi otvoriti vrata fiskalnim sankcijama. Vrlina takvog okvira je uzimanje u obzir učinka privremeno slabijeg outputa na fiskalne rezultate. Stoga je deficit prihvatljiv kad proizlazi iz abnormalno niskih poreznih prihoda, ali ne kad su prihodi na svojoj normalnoj razini.

Doista, najveća mana prvobitnog Pakta o Europskoj stabilnosti i rastu bila je da on nije ukljičivao takve ispravke. Povelja iz 2011. zapravo je nastala iz niza prethodnih reformi koje su stavljale sve veće težište na procjene fiskalne situacije koje su se temeljile na procjeni potencijalnog outputa. Problem je u tome da je jedna neprecizna varijabla koja se ne može promatrati – čije procjene su suviše neprecizne i nepostojane da bi pružile više od grubog nacrta putanje neke države prema fiskalnom poštenju – postala dio međunarodne povelje i nacionalnih pravila (koji ponekad imaju ustavni status) kroz koje se ona primjenjuje. 

Učestala revidiranja
Procjene kratkoročnog i trenutnog potencijalnog outputa se također kontinuirano prerađuju, podrazumijevajući kontinuirane promjene u procjeni temeljne fiskalne situacije. Primjerice, u proljeće 2012. predviđanja EK vezano uz potencijalan rast u Nizozemskoj u 2013. bila su da će on iznositi 0,9%, kad je vlada počela pripremati svoj proračun. Do te jeseni 2012. kad je provedena procjena fiskalne izvedbe u stvarnom vremenu procjena je bila prerađena u oštru silaznu putanju, za 0,2%. U slučaju Francuske, procjena je pala s 1,2% na 0,9%, dok se za Italiju spustila s -0,1% na -0,4%. Procjena potencijalne stope rasta u slučaju Španjolske snizila se s -1,2% na -1,4%, ali je Komisija naknadno promijenila mišljenje i sad tvrdi da je ona iznosila -0,7%. To nisu bile iznimke. U slučaju stvarnog BDP-a, takva učestala i znatna revidiranja su neizbježna. Međutim, od potencijalnog BDP-a očekuje se da je stabilniji, jer on ne ovisi o razvoju događaja s područja potražnje.

Istina, postoje razlozi za ponovnim procjenama potencijalnog rasta neke zemlje sukladno s novim informacijama o uvjetima na tržištu rada, ulaganjima i produktivnosti. Ali nemilosrdni pokušaji da se postigne preciznost s lakoćom prerastaju u buku. Nadalje, nestabilnost uzrokuje pomutnju u postupku kreiranja politika. Čak je i revidiranje silaznom putanjom od 0,2% vezano uz BDP značajno: ono podrazumijeva pogoršanje strukturnog deficita za oko 0,1% BDP-a – što nije trivijalna brojka u okruženju fiskalnih ograničenja. Članovi parlamenta – koji nisu tehničari – razumljivo su uznemireni kad se od njih zatraži da izglasaju revidirani proračun uslijed ažurirane procjene. Budući da nisu upoznati s razlozima tih revizija, oni ih percipiraju izvorom artificijelne nestabilnosti. 

Vremenski horizont politike 
Svrha Europskog fiskalnog okvira je produljiti vremenski horizont politike, te osvijestiti donositelje odluka vezano uz izazove održivosti duga s kojima su suočeni. To zahtijeva dosljednost. Međutim, nepostojanost procjene potencijalnog rasta sprečava političare da "priznaju" već ionako nepronicljiv strukturni deficit i uzrokuje nepostojanost u politikama koje se temelje na toj procjeni, što paradoksalno rezultira skraćivanjem vremenskog horizonta donositeljima odluka.

Političke rasprave ne bi se trebale usredotočiti na posljednju reviziju potencijalnog BDP-a, nego na procjenu je li država na pravom putu da osigura održivost javnih financija. Nacionalni kreatori politika suviše učestalo percipiraju Europski fiskalni pakt kao vanjsko ograničenje, a ne kao okvir koji vodi prema boljim odlukama. Veća razina stabilnosti u procjenama potencijala nekog gospodarstva osnažila bi osviještenost donositelja odluka i uvažavanje dugoročnih izazova, te bi stoga pružila čvršće uporište kreiranju politika. 

© Project Syndicate, 2015.

Komentari (1)
Pogledajte sve

Između potencijalnog i stvarnog postoji raspoloživo. Naime, između Potencijalnog BDP-a i Stvarnog BDP-a postoji ili posreduje Raspoloživi BDP-e koji bi trebao biti tema kreatora politike. Slažem se sa tvrdnjom, upozorenjem ili kako da to nazovemo: potencijalni BDP-e nema razloga da ne bi bio stabilniji.
Raspoloživi BDP-e dezideologizirao bi javnu i parlamentarnu raspravu, a energiju ne samo kreatora politike nego i gospodarske javnosti usmjerio bi na konkretno, objektivno, realno, mjerljivo, dosegljivo, mudro i racionalno.
No, na našu žalost, tako smo daleko od toga!!!!

New Report

Close