Nejednakost mora postati potpuno neprihvatljiva

Autor: Jeffrey Frankel , 24. travanj 2014. u 22:00

U SAD-u čak dvije trećine od 1 posto najbogatijih smatra da su nejednakosti dohotka prevelike i podržavaju pojačano oporezivanje.

Nejednakost dohotka u posljednje vrijeme zaokuplja veliku pozornost, osobito u dvama područjima u kojima je prethodno bila zanemarivana: u američkoj javnoj raspravi i u Međunarodnom monetarnom fondu. Glavni je razlog zabrinutost SAD-a da se nejednakost dohotka vratila esktremnim vrijednostima Zlatnoga doba, no nejednakost je porasla i u drugim dijelovima svijeta, a u Latinskoj je Americi i dalje visoka. Što smo dosad naučili? Ono što je u vezi s trenutnom raspravom možda najzanimljivije jest da se mnogo pozornosti posvećuje posljedicama nejednakosti osim na nepovoljan učinak na dobrobit siromašnih. Takva vrsta rasprave polazi od postavke da je nejednakost nepovoljna za ukupni gospodarski rast. 

Koncentracija moći
Druga vrsta rasprave polazi od stava da nejednakost vodi do neizvjesnosti i nestabilnosti. Je li nejednakost, na primjer, uzrokovala krizu drugorazrednih hipotekarnih kredita 2007. te tako izazvala globalnu financijsku krizu 2008.? Treća je pretpostavka da nejednakost znači zavist i nesreću: netko tko bi bio zadovoljan određenim dohotkom nezadovoljan je ako dozna da drugi dobivaju više. Prema uvjerljivoj verziji te tvrdnje izvršni direktori ne traže i ne primaju pretjerano velike dohotke zato što toliko cijene novac, već zato što se jedni s drugima natječu za status.

Četvrta ideja očito nadmašuje čak i ove prethodne tri, a riječ je o strahu da će, s obzirom na ogroman novac u politici, bogati uspjeti uvjeriti vlasti da provode politike koje im idu u korist kao društvenom sloju. I dok su prva tri izvora zabrinutosti podložna samoispravci, koncentracija gospodarske i političke moći u oligarhiji pothranjuje samu sebe. Nedavna odluka Vrhovnog suda SAD-a u vezi s doprinosima političkim kampanjama upućuje na to da će utjecaj novca u politici i dalje rasti. Međutim, protuoligarhijski argument nije najbolja metoda za smanjenje nejednakosti. Trebali bismo poći od pretpostavke da su nejednakost u širem smislu, a posebno siromaštvo neprihvatljivi. Čak i u SAD-u većina glasača brine zbog nejednakosti, a čak i dvije trećine od 1 posto najbogatijih smatra da su nejednakosti dohotka prevelike i podržavaju pojačano oporezivanje. Većina Amerikanaca vjeruje u pomaganje siromašnijima ako se to može ostvariti a da se ne ugrozi gospodarska učinkovitost putem pretjeranih intervencija vlade ili iskrivljenja poticaja.

Problem je u tome što, unatoč vlastitim gospodarskim interesima, glasači često izabiru i ponovno dovode na vlast političare koji donose zakone koji nisu u skladu s takvim ciljevima. Tako je, na primjer, prije deset godina, izabrano američko vodstvo nekako uspjelo obmanuti američkog glasača srednjeg sloja – koji će svojim potomcima vjerojatno ostaviti vrlo malo nasljedstva – i uvjeriti ga da je nužno ukinuti porez na nekretnine vrijedne 5 milijuna dolara kako bi se zaštitila mala poljoprivredna gospodarstva. Drugim riječima, problem nije u tome da glasač srednjeg sloja ne želi žrtvovati rast za povećanje jednakosti, već u tome što politički postupak proizvodi rezultate koji donose slabiji rast i više nejednakosti.

Štetne odluke 
Kad je riječ o SAD-u, među najosjetljivijim je mjerama širenje poreznog kredita (odbitka poreza) za dohodak od rada, ukidanje poreza na dohodak slabo plaćenih radnika, smanjenje olakšica za građane s visokim dohotkom i povećanje poreza na nasljedstvo. Te politike uspješno smanjuju nejednakost po razmjerno niskom trošku za ukupni dohodak. Druge politike – uključujući opće predškolsko obrazovanje i opću zdravstvenu skrb – mogle bi čak povećati ukupni gospodarski rast te pritom smanjiti nejednakost, osobito ako se financiraju mjerama za povećanje učinkovitosti, kao što je ukidanje subvencija za fosilna goriva (te po mogućnosti zamjena porezom).Istodobno mnogi vladini programi koji se reklamiraju kao metode za poboljšanje nejednakosti dohotka siromašnima donose vrlo malo koristi i štete gospodarskoj učinkovitosti. Izvorno je objašnjenje za poljoprivredne subvencije bila pomoć malim poljoprivrednicima, no glavnu korist od njih odavno već ima poljoprivredna industrija. Hipotekarne subvencije doprinijele su krizi drugorazrednih kredita te čak i nisu ostvarile namjenu pomoći obiteljima slabijeg socijalnog statusa.

No mnoge Amerikance uvjeravaju da i dalje podupiru takve politike i to ne zato što im je to u interesu već zato što ne razumiju ekonomiju takvih postupaka. Druge države imaju slične programe koji se prodaju pod devizom napretka jednakosti, no nisu dovoljne ili čak potkopavaju nominalni cilj. U zemljama u razvoju mjere izobličenog oporezivanja, subvencioniranja i regulacije cijena hrane i energije često imaju suprotan učinak. Od više od 400 milijardi dolara koliko države svake godine troše na fosilna goriva najsiromašnijih 20 posto stanovnika nema ni izbliza 20 posto koristi od toga, a 40 posto najsiromašnijih dobiva neravnomjerno malen udio socijalnih davanja. S druge strane, uvjetne gotovinske transakcije pokazale su se vrlo učinkovitima – uspiju doprijeti do siromašnih te pritom promicati obrazovanje i zdravlje. Protuoligarhijski je arhument da bogati imaju previše novca kojim se koriste za odabiranje političara koji će donositi zakone koji njima idu u korist. 

'Ne' subvencijama za naftu
No čini se da je bolje raspravljati o najboljim politikama za učinkovito poboljšanje raspodjele dohotka i istaknuti koji ih političari podržavaju. "Da" širenju poreznog kredita za dohodak od rada i predškolskom obrazovanju; "ne" subvencijama za naftu, poljoprivredu i hipotekarna zaduživanja. Alternativa takvim nastojanjima jest neizravna strategija koja bi ostvarila prosvjećenije politike slabljenjem sposobnosti bogatih da kupuju glasove. Koliko god taj cilj bio važan, za njegovo ostvarenje potrebno je smanjiti udio dohotka koji odlazi bogatima rješavanjem problema nejednakosti, za koji pak treba ostvariti politike za jačanje jednakosti, kao što su širenje poreznog kredita za dohodak od rada i predškolsko obrazovanje. Je li žaljenje na oligarhiju stvarno učinkovitije za postizanje tih politika nego izravno bavljenje tom problematikom?

© Project Syndicate, 2014.

Komentirajte prvi

New Report

Close