Liberalna demokracija možda je u Europi i SAD-u bila samo prolazna faza

Autor: Dani Rodrik , 20. veljača 2018. u 22:00

Predsjedništvo Donalda Trumpa, glas u korist Brexita u Velikoj Britaniji i izborni uspon populista u Europi istaknuli su prijetnju koju predstavlja ‘neliberalna demokracija’ – vrsta autoritarne politike s obilježjima izbora, ali s malo poštovanja za vladavinu prava ili za prava manjina.

U današnje vrijeme kriza liberalne demokracije doživljava oštre kritike. Predsjedništvo Donalda Trumpa, glas u korist Brexita u Velikoj Britaniji i izborni uspon ostalih populista u Europi istaknuli su prijetnju koju predstavlja "neliberalna demokracija" – vrsta autoritarne politike s obilježjima izbora, ali s malo poštovanja za vladavinu prava ili za prava manjina. Međutim, manji broj analitičara primijetio je da neliberalna demokracija – ili populizam – nije jedina politička prijetnja.

Liberalna demokracija također je kontinuirano narušena težnjom za naglašavanjem "liberalnog" nauštrb "demokracije". U tom tipu politike, vladari su izolirani od demokratske odgovornosti kroz niz prepreka koje ograničavaju raspon politika koje oni mogu pružiti. Birokratska tijela, autonomni regulatori i neovisni sudovi određuju politike ili su one nametnute izvana kroz pravila globalnog gospodarstva. U svojoj novoj i važnoj knjizi "Narod nasuprot demokraciji", politički teoretičar Yascha Mounk naziva taj tip režima – u odgovarajućoj simetriji s neliberalnom demokracijom – "nedemokratskim liberalizmom".

On primjećuje da su naši politički režimi odavno prestali funkcionirati kao liberalne demokracije i sve su više nalik na nedemokratski liberalizam. Možda Europska unija predstavlja vrhunac te tendencije. Uspostavljanje jedinstvenog tržišta i monetarna unifikacija u odsustvu političke integracije iziskivali su delegiranje politike tehnokratskim tijelima poput Europske komisije, Europske središnje banke i Europskog suda. Donošenje odluka u sve se većoj mjeri odigrava na znatnoj distanci od javnosti. Iako Britanija nije članica eurozone, vapaj zagovaratelja Brexita za "vraćanjem kontrole" dočarao je frustraciju koju osjećaju brojni europski glasači.

Percepcija sporazuma
Sjedinjene Američke Države nisu iskusile ništa sličnog tome, ali su slični trendovi učinili da se brojni ljudi osjećaju obespravljenima. Kao što je primijetio Mounk, donošenje politika područje je konfuzne mješavine regulatornih tijela – od Agencije za zaštitu okoliša (EPA) do Agencije za hranu i lijekove (FDA). Neovisni sudovi i njihovo korištenje prerogativa sudskog preispitivanja u cilju promicanja građanskih prava, proširenja reproduktivne slobode i uvođenja brojnih drugih društvenih reformi susrele su se s antagonizmom među znatnim segmentima stanovništva.

Također, pravila globalne ekonomije, provođena kroz međunarodne sporazume poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO) ili Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) uvelike se percipiraju kao sporazumi usmjereni protiv običnih radnika. Vrijednost Mounkove knjige je u isticanju važnosti oba temeljna pojma liberalne demokracije. Potrebna su nam ograničenja izvršavanja političkih ovlasti u cilju sprječavanja većina (ili onih na vlasti) da ne bi činili samo ono što oni žele bez obzira na prava manjina (ili onih koji nisu na vlasti). No, također nam je potrebna javna politika koja je osjetljiva i odgovorna prema preferencijama elektorata. 

Podijeljena društva
Liberalna demokracija inherentno je krhka jer pomirenje njenih odredbi ne vodi do prirodne političke ravnoteže. Kad elite imaju dostatnu moć, tada su one slabo zainteresirane za odražavanje preferenci javnosti u velikim razmjerima. U slučajevima kad se mase mobiliziraju i zahtijevaju moć, kompromis s elitama koji iz toga proizlazi rijetko rezultira održivim jamstvima za zaštitu prava onih koji nemaju predstavnika za pregovaračkim stolom.

Stoga, liberalna demokracija teži degeneraciji u neku od vlastitih perverzija – ili u neliberalnu demokraciju ili nedemokratski liberalizam. U našem radu "Politička ekonomija liberalne demokracije", Sharun Mukand i ja raspravljamo temelje liberalne demokracije pojmovima sličnim onima koje koristi Mounk. Mi naglašavamo da su društva podijeljena kroz dva potencijalna raskola: podjelom identiteta koja odvaja manjinu od etničke, vjerske ili ideološke većine i jazom u bogatstvu koji suprotstavlja bogate ostatku društva.

Razmjeri i raspodjela tih podjela određuju vjerojatnost različitih političkih režima. Mogućnost liberalne demokracije uvijek je potkopana neliberalnom demokracijom s jedne strane i onim što nazivamo "liberalnom autokracijom" s druge, ovisno o tome je li u prednosti većina ili su to elite.

Naš okvir pomaže istaknuti slučajne okolnosti u kojima se pojavljuje liberalna demokracija. Na Zapadu je liberalizam prethodio demokraciji: podjela vlasti, sloboda izražavanja i vladavina prava već su bili uspostavljeni prije nego su se elite složile oko proširenja povlastica i odlučile na predaju vladavini naroda. "Tiranija većine" ostala je pitanje od velike važnosti za elite, a u Sjedinjenim Američkim Državama suprotstavili su joj se, primjerice, razrađenim sustavom provjera i ravnoteža, što je dugotrajno paraliziralo izvršnu vlast.

Mobilizacija naroda
U drugim dijelovima svijeta, u zemljama u razvoju, mobilizacija naroda dogodila se u odsustvu liberalne tradicije ili liberalnih praksi. Liberalna demokracija rijetko je bila održiv ishod. Čini se da su jedina iznimka relativno ravnopravne i uvelike homogene države-nacije poput Južne Koreje, gdje nema očitih društvenih, ideoloških, etničkih ili lingvističkih podjela koje bi autokrati bilo koje vrste – neliberalni ili nedemokratski – mogli iskoristiti.

Trenutni razvoj događaja u Europi i u SAD-u nagoviještaju uznemirujuću mogućnost da je liberalna demokracija i tamo možda bila samo prolazna faza. Dok žalimo radi krize liberalne demokracije, nemojmo zaboraviti da neliberalizam nije jedina prijetnja s kojom je ona suočena. Moramo također pronaći način kako da zaobiđemo ili riješimo zamke nedostatne demokracije.

© Project Syndicate, 2018.

Komentirajte prvi

New Report

Close