Izjava “Mito, korupcija i klima u društvu” komisije Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax” proteklih je tjedana uz Izvještaj o napretku Europske komisije bila najvažniji dokument što se tiče korupcije i šteta što se nije više analizirala. U njoj se, za razliku od analize dane u dokumentu EK, jasno i glasno ukazalo kako se u Hrvatskoj radi na suzbijanju korupcije. “Pronađemo nekoliko krivaca, žrtvenih jaraca, žrtvujemo ih i živimo kao da smo riješili problem. No problemi time ne prolaze, nego se samo umnožavaju… Umjesto da se orijentiramo na bit problema, orijentiramo se na progon i etiketiranje pojedinaca i skupina.” Biskupi su tu u pravu. Nažalost, u Hrvatskoj se, kad je riječ o rješavanju bitnih problema, društvo predvođeno Vladom još nije oslobodilo karnevalskih navada i sve probleme se nastoji riješiti spaljivanjem pusta. To nije toliko teško kao mijenjanje lošeg sustava i vlastitih loših navika. Veselo je, a što je najvažnije, nakon karnevala svi su još neko vrijeme mamurni i barem im se naizgled situacija čini ružičastijom. A kad dođe do otrežnjivanja, neko vrijeme će ipak proteći da se vidi kako spaljeni pust ipak nije bio kriv za sve pa će se krenuti u potragu za novim i tako u krug.

Pogrešna receptura
Recept jako dobar za domaće potrebe – ne ugrožava se pažljivo stvarana mreža korisnika državnih jasli, malo se umiruje one koji jasle pune, a u inozemstvu se stvara pozitivna slika jer će svatko objaviti vijest o uhićenju visokog dužnosnika. Zvuči sjajno, ali to još nije dovoljno da bi se postigao rezultat zbog kojeg se uopće krenulo u takozvani obračun s korupcijom, a to je ulazak u EU. Najznačajnija nadnacionalna zajednica svijeta ipak ne pada na staklene perle i ne impresionira je paljenje pusta, već je daleko više zanimaju pravi rezultati koji bi trebali biti posljedica reformi. I tu je “Iustitia et pax” opet djelomično u pravu: “Borba protiv korupcije vodi se radom na dobrim i pravednim zakonima, povećanjem ovlasti državnih službenika i kvalitetnim političarima, a ne posramljivanjem vlastite države u inozemstvu… ta se borba treba voditi jačanjem obitelji, škole i društvenih institucija, a ne samo jačanjem represivnih tijela.” U pravu su kad konstatiraju da se korupcija najbolje suzbija legislativom i jačanjem obitelji, škole i društvenih institucija, a ne jačanjem represivnih tijela. I bilo bi sjajno da je naglasila prevažnu ulogu Crkve u tome. Sva istraživanja javnog mnijenja pokazala su da građani smatraju Crkvu jednim od najmanje korumpiranih segmenata društva, što je samo još jedan dodatni argument tezi da će se njezin glas, ako već ne poslušati, onda barem saslušati.

Uloga Crkve
Crkva ima najbolji kanal komunikacije s ljudima i mogućnost mijenjanja loših načina ponašanja. Istina je, kako su upozorili članovi komisije HBK, da je problem mita i korupcije stvar društvenog mentaliteta koji nije nastao u suvremenoj hrvatskoj državi. Zacijelo je točno i da je “slogan komunističkog društva – snađi se druže” kojim je generiran koruptivni društveni moral, Hrvatska samo naslijedila. No nitko ga se neće umjesto nas otarasiti. O tome koji su sve razlozi previsokog stupnja korupcije i tko je za to odgovoran može se raspravljati do besvijesti i sigurno će se naći različitih odgovora, no kad se postavi pitanje tko bi trebao taj problem riješiti, odgovor je vrlo jednostavan: cijelo hrvatsko društvo i to odmah. A u tim naporima najveći utjecaj na mijenjanje moralnih vrijednosti trebala bi imati upravo Crkva, pogotovo u zemlji u kojoj se većina građana deklarira katoličkim vjernicima. Nije isključeno da se tu ulažu veliki napori, no trebalo bi ih pojačati jer sada je pravo vrijeme. Političke elite su sklone poticati svaku protukorupcijsku inicijativu, građani su osjetljivi na korupciju i željni su uvođenja novih vrijednosti tako da nema dvojbe da će svaki glas ugledne institucije poput Crkve imati velikog odjeka. Bar tolikog kao što je imala izjava “Iustitia et paxa”, a onda se to treba kontinuirano ponavljati i rezultati neće izostati. I to je sigurno najbolji način na koji Crkva može pomoći suzbijanju korupcije.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa