Još jedna godina, još jedna prijetnja za preživljavanje Europske unije. Dobra vijest je da se čini kako se može izaći na kraj i s najvećim izgredom koji se dogodio 2016. godine, glasanjem Britanije za napuštanje EU. S druge strane, loša je vijest da su i Francuska i Italija suočene s izgledima stupanja na vlast populista tijekom ove godine.

Posljedice bilo koje od te dvije solucije doista bi nagovijestile kraj EU.  EU je u posljednje vrijeme postala glavnom metom populista. Taj se fenomen ponajprije pojavio u Grčkoj, kad je ljevičarska stranka Syriza stupila na vlast u siječnju 2015. Ali Syriza nije pokušavala povući Grčku iz EU; umjesto toga, tražila je povoljniju nagodbu s vjerovnicima te zemlje koji su grčkim građanima nametnuli frapantne stroge mjere štednje. Syrizin pristup uvelike je odražavao volju naroda. Na lipanjskom referendumu 2015. godine, glasači su u potpunosti odbili nagodbu koju su predložili grčki vjerovnici a koja je podrazumijevala još strožije mjere štednje.

Ipak, prihvat uglavnom neizmijenjene nagodbe samo nekoliko dana kasnije dobio je potporu velikih razmjera. Grčki glasači uvidjeli su da bolji uvjeti nisu vrijedni gubitka članstva u eurozoni.  Nesumnjivo, nisu svi smatrali da je članstvo u EU vrijedno žrtve. No, uvriježena kritika EU bila je prožeta ozračjem praktičnosti, koje se uvelike usredotočilo na ono što je Unija učinila, osobito u ekonomskoj sferi. Eto zašto je takva kritika bila najglasnija u zemljama najviše zahvaćenim krizom eura, ili u onima suočenim sa strogim mjerama štednje, ili onima koje su se nedavno osjećale izostavljene u trgovinskim sporazumima.

Protiv stranaca i manjina
To više nije tako. Populizam desnog krila uzeo je zamah u snažnim gospodarstvima (Austrija) i u zemljama u kojima su dobrobiti članstva u EU opipljive (Mađarska i Poljska). Francuska nikad nije bila suočena sa strogim mjerama štednje koje je nametnula EU; čak je i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker priznao da se pravila proračuna EU ne mogu nametnuti Francuskoj, "zato što se radi o Francuskoj." Populisti nisu usredotočeni na ono što EU čini, nego na ono što ona predstavlja. Umjesto da se zapitaju čini li Unija ljude bogatijima ili siromašnijima, populisti su više usredotočeni na temeljnije i snažnije pitanje: "Tko smo mi?"

U vrijeme imigracija velikih razmjera, taj pomak nije iznenađujući. Društva koja su se tijekom dugog vremenskog razdoblja definirala prema zajedničkom porijeklu i kulturi sad se moraju boriti s implikacijama multikulturalnosti. Stoga su se brojni promatrači populističkih stranaka, osobito onih desne orijentacije, usredotočili na stavove prema strancima i manjinama. Uslijed pomaka prema politici identiteta – područje koje nije osobito podložno kompromisima – došlo je do pomaka u stavovima prema demokratskim institucijama. Populistički vođe djeluju pod pretpostavkom da volja "naroda" – kako ju definiraju populisti – ne bi trebala biti sputana institucijama. To osporava temeljnu pretpostavku liberalne demokracije: ovlasti većine moraju biti ograničene, osobito u cilju pružanja zaštite manjinama, vezano uz glasanje i ostalo.

Ograničenja ovlasti većine trenutno su obično postignuta putem ononga što Amerikanci nazivaju "kontrola i provjera," što uključuje primjerice, neovisno pravosuđe i kvalificiranu većinu u cilju izmjene temeljnih elemenata političkog sustava. Takva ograničenja obično funkcioniraju, barem općenito. U Velikoj Britaniji, primjerice, tri suca Visokog suda donijela su odluku da samo parlament – a ne vlada sama – može aktivirati članak 50. Lisabonskog ugovora, to jest formalni postupak napuštanja EU. No, populističke političare iritiraju ta ograničenja. Mađarski premijer Viktor Orbán ne samo da je otvoreno izrazio svoju sklonost prema "neliberalnoj" demokraciji; potrudio se i raspustiti kontrole ovlasti svoje vlade. Isto vrijedi za poljsku populističku vladu, čiji de facto vođa, Jarosław Kaczyński, čak nema ni formalnu poziciju u administraciji. 

Podlijeganje političara
EU populistima predstavlja znatnu količinu dodatnih ograničenja koja je još teže zaobići nego domaće kontrole. Zbog toga se to smatra problemom. Međutim, s druge strane, EU pati od nedostatne količine demokracije: kao što to populistički vođe obično ističu, njeni vođe u Bruxellesu su neizabrani. U stvarnosti, naravno, demokratski izabrane vlade i parlamenti postavljaju vođe i birokrate (te nezavisne suce) EU upravo u cilju postavljanja ograničenja onima koji u određenom trenutku predstavljaju većinu i budućim vladama. No populisti preoblikuju shvaćanje ovog sustava među vlastitim pristašama, tvrdeći da su ti dužnosnici dio "elite," odabrani od strane svojih elitnih kolega u cilju sprječavanja volje naroda.

Mainstream političari, a u još manjoj mjeri dužnosnici EU ne mogu učiniti puno kako bi pobili tu priču. Neki nacionalni političari podlegnu pritisku naroda i usvoje retoriku – pa čak i program – svojih populističkih protivnika. Ali EU ne može učiniti ništa slično, bez učinkovitog ubrzavanja vlastite propasti. Kad je problem bio ono što je učinila EU, postojalo je moguće rješenje: EU je mogla izmijeniti smjernice vezano uz gospodarska pitanja. I, doista, EK je de facto napustila stroge mjere štednje. Također, novi trgovinski sporazum EU s Kanadom zaključen je tek nakon pomno razrađenih kompromisa.

Utvrda liberalne demokracije
Ali EU ne može promijeniti ono što ona predstavlja. Ona ne može prihvatiti, a osobito ne može promicati pojam da kontrole i provjere predstavljaju prepreku napretku ili da stranci prijete europskom načinu života. Ona ne može ponuditi takvu vrstu radikalnih, nemogućih ili neliberalnih rješenja koje populisti koriste za dobivanje podrške. EU mora ostati bastionom liberalne demokracije, sa svim svojim neseksi, pa ipak neophodnim, pravilima i procedurama.  U trenutnom okruženju, to ogromno utjelovljenje višerazinske demokracije i otvorenog gospodarstva ne može konkurirati oholim populističkim obećanjima. Međutim, kad populisti podbace u ostvarenju svojih namjera, narod će trčati natrag prema EU. Nadamo se samo da će tada još uvijek postojati EU koja će ih čekati. 

© Project Syndicate, 2017.