Erdogan je produbio podjele i narušio vladavinu prava

Autor: Dani Rodrik , 20. rujan 2016. u 22:00

Otpuštanje i zatvaranje oponenata u Turskoj uvelike je premašilo broj onih koji su možda imali neku ulogu u puču, a marksistički akademici, kurdski novinari i liberalni komentatori pometeni su uz güleniste.

Od trenutka u kojem je turski predsjednik Recep Tayyip Erdo?an pobijedio na svojim prvim općim izborima krajem 2002., opsjednut je idejom da će mu vlast biti oduzeta državnim udarom. Čak je i tada imao opravdanih razloga za zabrinutost. Turski ultrasekularistički establišment, koji se udobno ugnijezdio u gornjim ešelonima pravosuđa i vojske u to doba, nije prikrivao svoje antipatije prema Erdo?anu i njegovim političkim saveznicima.

I sam je Erdo?an bio zatvaran radi recitiranja poezije prošarane vjerskim stihovima, što ga je spriječilo od preuzimanja dužnosti odmah u trenutku u kojem je njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) preuzela funckiju u studenom 2002. Godine 2007. vojska je izdala priopćenje u kojem se protivi predsjedničkom kandidatu AKP-a – koji je u to vrijeme uvelike bio smatran važnom figurom. Godinu dana kasnije stranka je zamalo izbjegla zatvaranje od strane Vrhovnog suda te zemlje uslijed "antisekularnih aktivnosti." Napori starog čuvara uglavnom su se izjalovili i samo su poslužili za povećanje Erdo?anove popularnosti. Tijekom narednih godina, njegovi tadašnji saveznici gülenisti – sljedbenici klerika u izgnanstvu Fethullaha Gülena – uspjeli su postići da se Erdo?anova opsesija pretvori u paranoju.

Od 2008. do 2013., gülenisti u policiji, pravosuđu i medijima inscenirali su niz fiktivnih zavjera i urota protiv Erdo?ana, od kojih je svaka bila krvavija od one prethodne. Uslijedili su senzacionalni montirani procesi usmjereni na vojne časnike, novinare, NVO-e, profesore i kurdske političare. Erdo?an možda i nije vjerovao u sve optužbe – jedan vojni zapovjednik s kojim je usko surađivao bio je među osuđenima na zatvorsku kaznu – no kazneni postupak poslužio je svojoj svrsi. Oni su potaknuli Erdo?anov strah od svrgnuća s vlasti i uklonili preostale tragove sekularističkog režima u vojnoj i civilnoj birokraciji.

Infiltracija u vojsku
Gülenisti su imali još jedan motiv. Imali su mogućnost smještanja vlastitih simpatizera na više položaje koje su ispraznili vojni časnici nakon montiranih procesa. Gülenisti su proveli desetljeća infiltrirajući se u vojsku; no zapovjedni položaji bili su izvan njihovog dosega. Ovo je bila njihova prilika. Ultimativna ironija propalog puča u srpnju je da ga nisu osmislili turski sekularisti, već dužnosnici gülenisti kojima je Erdo?an dozvolio promaknuće umjesto njih. Do kraja 2013. Erdo?anov savez s gülenistima pretvorio se u otvoreni rat. Uslijed poraza zajedničkog neprijatelja  – starog čuvara sekularizma, nije preostalo mnogo toga na čemu bi se savezništvo temeljilo. Erdo?an je započeo sa zatvaranjem gülenističkih škola i tvrtki i s uklanjanjem državne birokracije iz njih. Trebala je uslijediti čistka vojske većih razmjera, što je očigledno navelo gülenističke časnike na provođenje preventivnih mjera.

U svakom slučaju, pokušaj puča u potpunosti je potvrdio Erdo?anovu paranoju, što pomaže u objašnjenju zašto su oštre mjere usmjerene na güleniste i ostale vladine oponente bile u tolikoj mjeri nemilosrdne i opsežne. Povrh odrješenja gotovo 4000 časnika, 85.000 javnih službenika otpušteno je od 15. srpnja, dok ih je 17.000 osuđeno na zatvorsku kaznu. Brojni novinari lišeni su slobode, uključujući mnoge koji uopće nisu bili povezani s Gülenovim pokretom. Nestalo je sve što je bilo nalik na vladavinu prava i pravične postupke. Veliki vođa propali bi puč stvorio je rijetku priliku za nacionalno jedinstvo. Sve političke stranke, uključujući kurdsku Narodnu demokratsku stranku (HDP), osudile su pokušaj puča, kao i velika većina običnih ljudi. Erdo?an je mogao iskoristiti priliku da se uzdigne iznad islamističkih, liberalnih, sekularističkih i kurdskih identiteta u cilju uspostavljanja novog političkog konsenzusa vezano uz demokratske standarde. Imao je priliku postati demokratski ujedinitelj.

Pobjednička strategija
Umjesto toga, odabrao je produbiti podjele u turskom društvu te još dodatno narušiti vladavinu prava. Otpuštanje i zatvaranje oponenata uvelike je premašilo one koje su možda imali neku ulogu u puču. Marksistički akademici, kurdski novinari i liberalni komentatori pometeni su uz güleniste. Erdo?an i nadalje tretira kurdsku HDP poput izgnanika. Također, daleko od razmatranja o miru s kurdskim pobunjenicima, čini se da se on naslađuje nastavkom rata s njima. Nažalost, to je pobjednička strategija. Držanje zemlje u stanju visoke pripravnosti od zamijećenih neprijatelja i potpirivanje nacionalističko-vjerskih strasti služi za održavanje mobilizacije Erdo?anove baze.

To također neutralizira dvije glavne opozicijske stranke; obje su uvelike nacionalističke i stoga predstavljaju pouzdane saveznike u ratu protiv kurdskih pobunjenika. Na sličan način, Erdo?anova ofeziva protiv Gülena i njegovog pokreta čini se potaknuta više političkim oportunizmom nego željom da se organizatore puča dovede pred lice pravde. Erdo?an i njegovi ministri beskrajno su prigovarali vezano uz oklijevanje SAD-a oko izručenja Gülena Turskoj. Antiamerička retorika dobro prolazi u Turskoj, a Erdo?an to ne propušta iskoristiti.

Potkopavanje demokracije
U njegovom svjedočenju državnim tužiteljima koji istražuju puč, vrhovni vojni general izjavio je da su mu pučisti koji su ga držali kao taoca ponudili te noći da stupi u kontakt s Gülenom. To ostaje najsnažniji dokaz da je i sam Gülen bio izravno upleten. Vođa predan tome da uvjeri svijet u Gülenovu krivnju paradirao bi svojim vojnim vođom ispred medija kako bi se pojasnilo što se dogodilo te noći. Međutim, generala nisu tražili – ili mu nisu dopustili  – da govori u javnosti, što je potaknulo nagađanja o njegovoj vlastitoj ulozi u pokušaju puča. I tako beskrajan ciklus turske viktimizacije – islamista, komunista, sekularista i Kurda te u ovom trenutku gülenista – dobio je ubrzanje. Erdo?an čini istu tragičnu pogrešku koju je napravio u razdoblju između 2009. i 2010.: uporabom svoje ogromne popularnosti kako bi potkopao demokraciju i vladavinu prava umjesto da ih povrati – čineći time umjerenost i političku pomirbu još teže dostižnim u budućnosti. Erdo?an je dvaput imao priliku biti veliki vođa. Uz znatnu cijenu po svoje nasljeđe – i još veću cijenu za Tursku – on ju je oba puta prezirno odbacio.

© Project Syndicate, 2016.

Komentirajte prvi

New Report

Close