Vilim Ribić, jedan od istaknutijih hrvatskih sindikalnih čelnika, požalio se novinarima kako je nezadovoljan političkim strankama pa sramežljivo ostavlja otvorenom mogućnost da sindikati krenu u borbu za saborske fotelje.

Apetit im je zasigurno porastao nakon prikupljenih 813.016 potpisa za referendum protiv izmjena Zakona o radu pa ozbiljno razmišljaju o kapitalizaciji tih autograma. No isti ti glasovi već su ih stajali vjerodostojnosti i ugleda, a nakon ovakvih ambicija upitno je do čije im je koristi uopće stalo. U vrijeme prikupljanja potpisa građani su se prihvaćali olovke iz raznih motiva, no velik odaziv je neosporno pokazao istinsku želju da se vlast primora na organiziranje referenduma. No slavlje u muci udruženih “malih” ljudi kratko je trajalo – sindikalisti su najednom odlučili da potpise neće predavati. Iako su već za koji dan uvidjeli kakvu su pogrešku napravili, pa su ipak predali zahtjev i potpise, bilo je to dovoljno da izgube vjerodostojnost. Pokušajem trgovanja potpisima zapravo su prešli na stranu politike koja u Hrvatskoj nema puno veze s borbom za opću dobrobit, već najčešće tek za osobno ili u najboljem slučaju stranačko bogaćenje. Stoga je najava političkog angažmana sindikalista možda logičan potez ljudi koji su već jednom nogom dobrano u toj priči, ali kakve su šanse onima koji su već iznevjerili ljude koji ih plaćaju? Jer bilo bi logično da čelnici sindikata uvijek budu s vanjske strane Markova trga jer im je konačno to i posao. U ovom društvenom uređenju jednostavno su političke stranke na jednoj, a radnici na drugoj strani. Ako i predstavnici radnika požele prijeći na stranu politike, “izdaja” neće biti pretjeran pojam.