Ne usliši li Vlada zahtjeve prijevoznika, u blokadi se ne bi mogli naći samo granični prijelazi i carinske ispostave već i veliki hrvatski gradovi. Prijevoznici su odlučni u namjeri da poduzmu veliku akciju ako sami budu morali plaćati parkiranje na robnim terminalima.

Neupućeni promatrač bi pomislio da je riječ o iznosima koji se pišu s barem četiri nule kad su kamiondžije toliko bijesne. No zapravo je riječ o trošku od 40 do 120 kuna, pa se čitava akcija djeluje pomalo besmisleno iako prijevoznici tvrde da godišnje na ime tih parkiranja potroše 350 milijuna kuna. Međutim, zagrebački robni terminali, na koje otpada trećina carinskog prometa, godišnje ostvare oko 20 milijuna kuna, što bi značilo da prijevoznici u Hrvatskoj na troškove tog parkiranja teško potroše više od 60 milijuna kuna. Osim toga jedan prijevoznik nerijetko vozi robu za desetak naručitelja koji bi onda trebali dobivati fakture za desetinu cijene tog parkiranja. Ne bi li bilo logično da prijevoznik naručitelju robe ispostavi račun u kojemu je uračunat trošak toga famoznog parkiranja? Jednako kao što u cijenu svog prijevoza uračunava trošak nafte, cestarine ili tunelarine. I problem je riješen, bez dodatne “papirologije”, prijetnji i kolone kamiona na gradskim ulicama. Jednako tako bi se prijevoznici mogli pobuniti što im naftne kompanije ne daju popust na gorivo. Pa lijepo blokirati svojim kamionima benzinske pumpe sve dok im Ina ili tko već ne odobri besplatno točenje goriva uz prigodno pranje kamiona. Ili ih naredati pred naplatne kućice dok im HAC ne odobri besplatnu vožnju autocestama uz obavezne sendviče i sokić na odmorištima i srdačno mahanje zaposlenika na naplatnim postajama. Kad ih Austrijanci zatraže vinjetu, nervozni prijevoznici bi trebali kroz zube priprijetiti blokadom austrijskih tunela i uputiti ih na naručitelje robe da se time bave. Prijevoznici, ionako samo voze, nije njihovo da plaćaju. Slovencima je bolje da vinjete i ne spominju jer hrvatskih kamiondžija ima dovoljno da svojim teretnjacima blokiraju cijelu zemlju. Ostalim smrtnicima ostaje da se raznim peticijama, molbama, sastančenjima i moljakanjima bore za svoj bolji položaj. To što možda ovoj generaciji neće uspjeti, uvećava šanse drugom ili trećem naraštaju da u nekoj dalekoj budućnosti izbore prava na veće plaće profesora na Marsu ili bolje uvjete rada automehaničara na Jupiteru. Ili neka svi ti profesori, automehaničari ili novinari odmah kupe kamion. Jer on otvara i ona vrata koja ne uspijeva lijepa riječ. Pa taman se radilo o besmislenom zahtjevu.