Američki san ne može oživjeti bez rasta po stopama većim od sadašnjih dva posto

Autor: Alexander Friedman , 19. kolovoz 2019. u 22:00

Američki porezni zakonik u sve većoj mjeri favorizira kapital nad radnom snagom, zbog čega pada udjel radne snage u nacionalnom dohotku. SAD ima previše duga za mlade, premalo mirovinske štednje za Baby Boom generaciju te nedostatak fleksibilnosti i sigurnosti radnih mjesta.

Vrijeme je da se prizna da je američki san mrtav. Njegovi osnovni uvjeti – snažan konzistentan gospodarski rast i i meritokracija strukturirana na način da spriječi bogataše u nadmudrivanju sustava – više nisu primjenjivi.

Unatoč tome, američki san 2.0 još je uvijek moguć i oni koji se trenutačno natječu za Bijelu kuću trebat će ponuditi plan o kojem će ovisiti njegovo ostvarenje. Prije svega, američki vođe trebaju jasno objasniti problem.  Deklaracijom o neovisnosti "potraga za srećom" proglašena je glavnom značajkom američkog načina života. Još od 1776. godine svaka je generacija težila uzlaznoj društvenoj mobilnosti, i tijekom dugog razdoblja, brojni, ali ne svi, susreli su se s prosperitetom.

Više od jednog stoljeća nakon Građanskog rata, napredak i postignuća na području energetike, medicine, telekomunikacija i transporta preobrazili su Ameriku (i cijeli svijet). Došlo je do dramatičnog porasta ekonomske produktivnosti i prosječnog životnog vijeka. Također, tijekom najvećeg dijela tog razdoblja, unaprjeđenje gospodarstva donijelo je blagodati većini sudionika. Političari iz obiju stranaka prihvatili su nacionalni stav prema kojem svatko može napredovati napornim radom i postepeno, iako na nesavršen način, učinili to dostupno imigrantima, ostalim rasama, ženama, invalidima i ostalima na koje se tijekom povijesti obećanje američkog života nije odnosilo.

Postali zemlja zajmoprimaca
No, kad je došlo do usporavanja gospodarskog rasta tijekom 1970-ih, birači su postali frustrirani, dok su naftni šokovi, afera Watergate te sramotan završetak Vijetnamskog rata oblikovali stav javnosti o onome što je predsjednik Jimmy Carter nazvao američkom "boljkom". Upravo je u takvom turobnom okruženju Ronald Reagan vodio kampanju 1984. godine s obećanjem da će ostvariti "Jutro u Americi".

Uslijed naznake američkih Federalnih rezervi da su spremne učiniti sve što je potrebno za obuzdavanje inflacije, došlo je do poreznih rezova i Amerika se je u osnovi preobrazila iz zemlje štediša u zemlju zajmoprimaca. U desetljećima koja su uslijedila, rast se nastavio uslijed financijske poluge, ali Američki san živio je duže od očekivanog. Amerikanci su se zaduživali kako bi kupili stranu robu, a proizvođači te robe kupovali su dug američke vlade, čime su održavali kamatne stope niskima.

Iako su Amerikanci mislili da su prosperitetni, realno gospodarstvo raslo je po upola manjoj stopi, a medijan plaće dosegao je plato. U međuvremenu, američki Fed bio je zaokupljen gašenjem povremenih požara na financijskim tržištima. Međutim, nehotično je čak pogoršao problem rastuće nejednakosti. Do 2007. godine, njegove politike dovele su do ekspanzije financijskih tržišta na umjetan način, gdje se imovina uvelike nalazila u rukama imućnih, dosegavši veličinu triput veću od realnog gospodarstva.

Uništavanje radnih mjesta
Američki san funkcionira samo kada se rast uvelike dijeli i strukturne prepreke za napredak su rijetke. Niti jedno od toga danas ne vrijedi. Prema Kongresnom uredu za proračun, godišnje stope rasta od 4% nisu na vidiku – barem ne u skoroj budućnosti; u najboljem slučaju trebalo bi očekivati rast od 2%.  Povrh toga, digitalne tehnologije istisnule su inovacije koje su u prošlosti poticale rast zapošljavanja u proizvodnji i uzlaznu mobilnost. Usprkos njihovoj praktičnosti, Amazoni i Uberi digitalnog gospodarstva uništavaju radna mjesta radničke klase i spuštaju plaće.

Da stvari budu još gore, američki porezni zakonik u sve većoj mjeri favorizira kapital nad radnom snagom, što pomaže objasniti razloge pada udjela radne snage u nacionalnom dohotku. Sve u svemu, ima previše duga za mlade, premalo mirovinske štednje za Baby Boom generaciju rođenu nakon 1945. te nedostatka fleksibilnosti i sigurnosti radnih mjesta za raseljene i nezaposlene. Pokušaji napretka postali su Sizifov posao. Srećom, moguća je bolja priča. Prije svega, trebali bismo smanjivati studentske dugove u zamjenu za nacionalnu službu u područjima kao što je poučavanje, u poslovima spašavanja u hitnim situacijama te u medicinskoj skrbi u ruralnim krajevima.

Ukinuti porezne olakšice 
Drugo, moramo ukinuti porezne olakšice – to jest, rupu u zakonu po pitanju povećanja osnovice vezano uz porez na naslijeđenu imovinu i stopu prenesene kamate – koje proširuju i ukorjenjuju nejednakost u raspodjeli bogatstva. Na taj bismo način potaknuli priljev u vrijednosti milijardama dolara kroz nove porezne prihode. Treće, novostečeni porezni prihod trebao bi biti upotrijebljen u tri najvažnije svrhe.

Prije svega, Amerika mora ponuditi besplatne ustanove za visokoškolsko obrazovanje u cilju prekvalifikacije svojih radnika, od kojih su brojni već raseljeni ili će to tek postati uslijed automatizacije i ostalih novih tehnologija. Potreban nam je nacionalni program vezano uz infrastrukturu, moderna verzija programa zapošljavanja koju je predsjednik Franklin D. Roosevelt nazvao Works Progress Administration – koja bi mogla zaposliti velik broj onih koji su izgubili svoja radna mjesta u proizvodnji. 

Vrijeme je za osnivanje nacionalnog uzajamnog fonda za studentske zajmove, koji bi tada trebali biti otplativi iz unaprijed određenog udjela dohotka koji će student generirati naknadno tijekom određenog broja godina. Studenti koji naposljetku budu imali nizak dohodak platili bi manje od pozajmljenog, ali to bi kompenzirali oni koji imaju viši dohodak. Četvrto, ne samo da je potrebno povisiti minimalnu federalnu plaću, već ju je također potrebno indeksirati prema stopi inflacije.

To bi istovremeno pomoglo ljudima da se nose s rastućim životnim troškovima, kao što je pokazala banka Federalnih rezervi u Chicagu, te povećalo agregatnu ekonomsku aktivnost. Peto, moramo postići da pristup osnovnoj skrbi za djecu postane univerzalno dobro ili će žene i dalje sudjelovati u radnoj snazi ispod vlastitog potencijala. I naposljetku, moramo svima dati pristup mirovinskim povlasticama jednakim kakve imaju bogataši. Carstva doživljavaju svoje uspone i padove, a ponekad dođe i do ponovnog uspona. Trenutačna putanja SAD-a ne sluti na dobro. Ali ako djelujemo odmah, još uvijek možemo osmisliti novi Američki san za najveće svjetsko gospodarstvo.

© Project Syndicate, 2019.

Komentirajte prvi

New Report

Close