Strane tvrtke koje su ulagale u Hrvatsku između 2002. i 2017. radile su to da osvoje tržište, a tek u manjoj mjeri da povećaju efikasnosti matične grupacije. Ilustracija je to slabe konkurentnosti domaćeg gospodarstva koje nije uspjelo privući izvozno orijentirane investicije što, u kombinaciji s ograničenjima malog tržišta slabe kupovne moći, uvelike objašnjava skroman priljev FDI-ja u nefinancijska poduzeća, zaključak je HNB-ovih istraživača Mateja Bule i Andrijane Ćudine. Premda su u 15-ak godina prevladavala ‘greenfield’ ulaganja, njihova struktura je nepovoljna jer su tek manjim dijelom ostvarena u sektoru razmjenjivih dobara i usluga (izvozno sposobna, op.a.) i tehnološki visokointenzivnim granama.

Prednosti FDI-ja s aspekta poduzeća su “nedvojbeno superiornija obilježja i performanse”, odnosno očita “premija stranog vlasništva” koja ovisi o nizu faktora. Organizacijski i tehnološki najvidljivija je kod malih i srednjih tvrtki, dok je kod velikih primjetno manja. “Razlika između poduzeća u stranom i domaćem vlasništvu opada s rastom izvozne orijentacije (…) jer izloženost međunarodnoj konkurenciji primorava na povećanje efikasnosti. Ipak, premija stranog vlasništva u izvoznom sektoru nije posve izostala jer povezanost sa stranim vlasnikom nerijetko znatno olakšava izvozne poslove zbog boljeg pristupa stranom tržištu i veće umreženosti u globalne lance vrijednosti”, stoji u analizi. Benefit stranog vlasništva neosporan je u većini djelatnosti, osim u turizmu zbog duge tradicije poslovanja. “Posebno se ističe prerađivačka industrija, u kojoj se premija stranog vlasništva ne ogleda samo u prijenosu visoke tehnologije, nego i pozitivnih upravljačkih praksi”, naglašavaju autori. Više od 60% tvrtki na meti stranih ulaganja dolazi iz starih zemalja članica EU-a te Norveške i Švicarske, na nove članice odnosi oko 20%.