Ako država pokušava izbjeći bankrot ili barem rezanje kreditnog rejtinga, ima li prostora za štednju na lokalnim razinama vlasti? U susjednoj Italiji, koja grčevito pokušava izbjeći širenje dužničke krize oštrim rezovima, u to ne sumnjanju pa je premijer Mario Monti naložio gradovima još 25 posto rezanje nerealiziranih prihoda, a time i troškova.

Dodatni rezovi stižu godinu dana nakon zahtjeva da se potrošnja smanji za čak 9,2 milijarde eura u ovoj i narednoj godini što je tada izazvalo val prosvjeda, a slično ‘oduševljenje’ vlada i danas. Domaći akteri, očekivano, su na suprotnim polovima po pitanju štednje. “Prostora za uštedu ima jer je potrebno reorganizirati 429 općina. Tu brojku nema smisla održavati jer sav prikupljeni novac često ode na plaće umjesto na razvoj tih mjesta, a niz njih ne može ni funkcionirati bez potpore proračuna”, smatra porezni stručnjak RRIF-a Vlado Brkanić. S takvim teritorijalnim ustrojem, kaže, “jedina funkcija općina jest što sebe imaju na platnom spisku”. U Savezu Udruge gradova i Udruge općina kažu da središnja vlast ionako lokalnu vidi kao ‘špar-kasu’. Kad treba posegnuti za uštedama to uvijek ide na teret lokalne uprave. To je napravila i bivša vlast na čelu s Jadrankom Kosor kad je mijenjala Zakon o porezu na dohodak“, kaže koordinator Udruge općina Marijan Ivanović. Izmjenama tog zakona 2010. lokalna vlast ostala je bez 742 milijuna kuna od 12 milijardi ukupnih prihoda. ”Zna se kolika je potrošnja lokalnih vlasti, no samo su ‘odokativni’ izračuni koliko bi se uštedjelo ukidanjem općina. Sigurno je, međutim, da bi to bio socijalni eksperiment jer bi svaka ušteda značila manje javnih usluga tih općina”, smatra Ivanović.