U Sesvetama je u nedjelju u osam ujutro ubijen Vinko Žuljević zvani Klica, umirovljeni časnik HVO-a i navodni poduzetnik.

Mediji javljaju da su Žuljeviću nepoznati napadači presjeli put motociklom i automobilom, a potom su ga izvukli iz vozila i izrešetali, te potom pobjegli. Ubrzo je nedaleko od mjesta ubojstva zapaljen automobil BH registracija, pa se može pretpostaviti da su napadači njime pobjegli. Vinko Žuljević Klica u ratu je bio važan akter u Kažnjeničkoj bojni HVO-a, postrojbi čiji je zapovjednik Mladen Naletilić Tuta kasnije u Haagu osuđen kao ratni zločinac. Zadnjih 20-tak godina Žuljević je bio povremeni gost crne kronike, iako je protiv njega podignuta samo jedna kaznena prijava, zbog ubojstva Veselina Marinova, a i ta je odbačena. Medijsku je afirmaciju doživio 2002., kad je u jednom zagrebačkom kafiću ubio Bugarina Marinova, inače suradnika hrvatskih tajnih službi, ispalivši u njega nekoliko metaka. Na sudu je zaključeno da se radilo o "nužnoj samoobrani", te je Žuljević oslobođen krivnje.

U medijima se idući put pojavio 2009., i to kao svjedok na suđenju Nikici Jelaviću, koji je, među ostalim, bio optužen za ubojstvo Klicina prijatelja Vjeke Sliška. Iste je godine zabilježeno da je, vozeći oca u bolnicu, Žuljević automobilom prošao kroz spuštene branike na željezničkom prelazu, no naletio je vlak i od sline udarca Klica je ranjen, a njegov otac je uskoro umro. Žuljević je tvrdio da branici nisu bili spušteni, a od svih građana iz kolone pokraj koje je projurio kasnije se baš nitko nije mogao sjetiti pojedinosti… Zadnji put Žuljević je u medijima bio 2013., i to zbog pokušaja iznude Nikole Bušljete, vlasnika kluba Piranha te restorana Lido na Jarunu. Tada je Žuljević priveden skupa sa svojim kumom Vladom Rajićem i još nekoliko osoba, a neki su mediji taj događaj povezali s borbom za kontrolu nad noćnim klubovima u Hvaru. Svi uhićenici ubrzo su pušteni kućama, a optužnice nisu podignute.

U međuvremenu se Žuljević bavio zaštitarskim biznisom, pri čemu je koristio svoju reputaciju, ali ne i svoje ime. Uzaludan je posao ime Vinka Žuljevića tražiti u sudskim registrima: izbjegavao je svaki sud, pa tako i trgovački. Javnom tajnom smatra se podatak da je Žuljević vlasnički povezan sa zaštitarskome tvrtkom Bilić-Erić iz Sesveta, o čemu su novinari uredno pisali, a nitko ih nije demantirao. Ta je tvrtka nakon 2000. iznimno brzo rasla. Nekoliko godina imali su po 60-ak milijuna kuna prihoda, da bi 2012. naglo skočili na 80 milijuna kuna i time postali četvrti najveći zaštitar. Bili su to ljudi na koje se može računati, spremni uskočiti i u situaciji kad bi to moglo biti opasno.

Ispred Millenium centra u Sesvetama, gdje je i danas sjedište tvrtke, sjedila je njihova ekipa za hitne intervencije, spremna odgovoriti na svaki poziv klijenta. Međutim, u međuvremenu se pojavio netko tko se još manje dvoumi i ne odbija niti opasne poslove: Klemm sigurnost, koji je prvo počeo istiskivati Bilić-Erić iz redarskih poslova po noćnim klubovima. Tu je, naravno, bilo nekih nesuglasica, no Josip Klemm je ubrzo nadjačao Klicu i preuzeo brigu o zaštiti desetaka klubova u Zagrebu i na Zrću. Klemmovi su prihodi još brže rasli, s 40 milijuna kuna u 2010. na 59 milijuna u 2011., da bi 2012. zabilježio 80 mil. kuna i time se izjednačio sa Bilić-Erićem. Zaštitar iz Sesveta tada je još uvijek zapošljavao više ljudi, no dobit mu je bila trostruko manja od Klemmove: 5,5 milijuna, naspram 17,4 mil. kuna.

Prema zadnjim dostupnim podacima, onima za 2013., Bilić-Eriću su prihod i dobit ostali na razini iz 2012., dok je Klemm nastavio u furioznom tempu, pa je narastao na gotovo 92 milijuna kuna prihoda. Klica je pak pao na šesto mjesto među zaštitarima. Zaštitari Bilić-Erića čuvaju tvrtke kao što su Ikea, Zara, RBA, Ingra, Chromos, Euroherc, potom cijeli niz kladionica i automat-klubova, ali i HT i Inu, kao i veleposlanstva Izraela i Slovenije. Zanimljivo je da štite i niz tvrtki povezanih s raznim slikovitim likovima kao što su Gala plus (donedavna u vlasništvu Hrvoja Petrača), Jadran film Vinka Grubišića te Oktavijan Slobodana Praljka. Čuvaju i tri tvrtke povezane s Miroslavom Kutlom: Orion gradnju, Kamensko i In vino veritas.

Za razliku od Klemma, koji je orijentiran gotovo isključivo na privatnike, Bilić-Erić radio je i s državnim tvrtkama, kao i s lokalnim vlastima. Tako su na referentnoj listi tvrtke Bilić-Erić gradovi Sisak, Dubrovnik, Osijek, Zagreb, potom HZMO, pojedine carinarnice, bolnice, muzeji, Arena Zagreb, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Tvrtka Biilć-Erić posebno je jaka u Zagrebu. Od Zagrebačkog holdinga dobivaju milijunske iznose, uglavnom za čuvanje rekreacijskog dijela Doma sportova i još nekoliko dvorana, klizališta, teniskih terena, bazena, hipodroma, sportskih terena na Jarunu, Mladost, Šalati, Sveticama, Bundek, objekat na Sljemenu. Čuvaju i sve domove i restorane Sveučilišta u Zagrebu, kao i kampus Borongaj. 

33 klijenta dužna 9,5 mil. kn

Potpisivali nagodbe, propala im potraživanja

U posljednje vrijeme tvrtka Bilić-Erić je imala problema u poslovanju jer su im 33 klijenata, dužna oko 9,5 milijuna kuna, završila u predstečajnoj nagodbi. Zbog toga su, uz otpis dijela duga, morali potpisali nagodbu s Industrogoradnjom, Cammeom, Varteksom, Zagorje-tehnobetonom, KK Cibonom, Ingrom, a propala su im potraživanja prema Hidrocommercu, Lijanovići- trgovini i Prigorka-stanogradnji, jer su te tvrtke završile u stečaju.