Pravilnik o pristanku obaviještenog pacijenta na zdravstvene postupke, bez čega se više ne bi smjeli izvoditi medicinski postupci, trebao bi sadržavati točan popis zahvata za koje se treba tražiti pismeni pristanak pacijenata. To se prvenstveno odnosi na invazivne dijagnostičke i terapijske postupke poput interventnih kardioloških postupaka ili pak uvođenja katetera na osjetljiva mjesta. Popis konkretnih postupaka ima većina zapadnih zemalja koje su regulirale informirani pristanak i njegovo je uvođenje nužno kako bi se čitav proces što jednostavnije provodio, smatraju u Hrvatskoj liječničkoj komori. Ona uskoro očekuje na uvid prijedlog pravilnika koji je još u izradi u Ministarstvu zdravstva. Zamjenik predsjednika HLK Josip Jelić ističe da je najvažnije da se što konkretnije i detaljnije propiše što obuhvaća informirani pristanak iako se slaže s prijedlogom Ministarstva da obrasce izrađuju same zdravstvene ustanove uz nadzor Agencije za kvalitetu i akreditaciju te HLK.

Moralno i stvarno pravo
“Ako Pravilnik bude preširok, nećemo riješiti problem, odnosno nećemo olakšati ni posao liječnicima ni omogućiti poštovanje prava pacijenata. Naime, treba riješiti dilemu u kojoj mjeri treba ostvariti obavještavanje pacijenta. Nema mnogo smisla pisati traktate o svakom mogućem zahvatu, te potanko objašnjavati pacijentu sve medicinske detalje. Za to liječnici niti imaju vremena, niti pacijenti to mogu razumjeti”, pojašnjava Jelić, navodeći da bi upravo stoga Komora trebala imati dovoljno vremena i mogućnosti intervencije u sadržaj pravilnika. Međutim, ističe Jelić, ako liječnik ne informira pacijenta kod kojeg uvođenje katetera može biti opasno po život jer je tkivo oslabljeno zbog karcinoma, liječnik i medicinska ustanova riskiraju tužbu ako zahvat pođe krivo. Primjer je slučaj Miroslava Maškarina, mladića koji je u riječkoj bolnici nakon operacije slijepog crijeva ostao bez noge. Naime, riječko Općinsko državno odvjetništvo tereti liječnike koji su liječili Maškarina između ostalog i da su poduzeli kirurški zahvat na pacijentu bez njegova izričita i valjanog pismenog pristanka. Maškarin je, naime, dao tek usmeni pristanak za laparoskopsku operaciju, a pisani za anesteziološki postupak. “U slučaju neželjenog ishoda bez informiranog pristanka, pacijent ima ne samo moralno, nego i stvarno pravo tužiti nas i tražiti odštetu. Stoga pisani pristanak daje veću slobodu liječnicima koji su opterećeni rizikom od neželjenih ishoda liječenja, ali i nameću obvezu da pacijentima protumače što će im raditi”, kaže Jelić. Istraživanja pokazuju da je pristanak obaviještenog pacijenta najvažniji i najdjelotvorniji kad postoji neizvjesnost koristi postupka ili kad odluka može znatno utjecati na očekivano trajanje života i njegovu kvalitetu. Pravilnik će predvidjeti i slučajeve da pacijenti odbiju biti informirani, te će se formirati i obrazac izjave o odbijanju primitka obavijesti o prirodi zdravstvenog stanja i očekivanom ishodu. Potpredsjednik HLK napominje kako se navedenim Pravilnikom treba vratiti povjerenje pacijenata u liječnike koje se u Hrvatskoj sve više narušava. “Mi se desetljećima ne osvrćemo na činjenicu da je odnos pacijenata i liječnika u Hrvatskoj sve lošiji i ne činimo gotovo ništa da ga popravimo. Pacijente ne treba opterećivati informacijama i neki ih zaista ne žele, dok se kod drugih vidi da će im znanje o vlastitom stanju vratiti duševni mir i omogućiti im brži oporavak. Isto tako, liječnik je taj koji treba procijeniti kod kojih pacijenata informacije mogu značiti pogoršanje stanja ili čak skratiti život”, kaže Jelić.

Nematerijalna šteta
Odvjetnik Josip Mađarić, koji se bavi medicinskim pravom, također ističe da je kod informiranog pristanka važan odnos liječnika prema pacijentu. “Obrazac kojim se potpisuje pristanak na medicinski zahvat pacijentu treba dati liječnik koji će ga liječiti. Isto tako, važno je da svaka dijagnoza, odnosno svaki zahvat imaju vlastiti obrazac u kojem će vrlo konkretno i jednostavno informirati pacijenta. U suprotnom, pristanak nije pravovaljan i nijedan sud ga ne bi smio uvažiti”, kaže Mađarić. Sudska praksa u Republici Austriji, primjerice, odbila je priznati pravovaljanost informiranog pristanka koji je zapravo bio brošura o pojedinoj bolesti pisana na čak desetak stranica i kojeg su pacijenti potpisivali prije liječenja. Takav pristanak ocijenjen je preopširnim i nedovoljno razumljivim pacijentu, a time je izgubio svoju osnovnu funkciju da bude kratka, jasna i razumljiva informacija pacijentu o svemu što je bitno za njegovu bolest i moguće liječenje. Kad je u pitanju informirani pristanak i njegova važnost u sudskim postupcima, u praksi se redovito postavlja dilema odgovara li za štetu liječnik koji je postupao bez informiranog pristanka pacijenta, a liječenje je izvršio uspješno. U teoriji vlada mišljenje da tad pacijentu pripada naknada za nematerijalnu štetu kao posljedica povrede prava na tjelesni integritet, osim u situaciji kada je takvim zahvatom spašen nečiji život. Drukčija je situacija kada se liječenju pristupi bez informiranog pristanka, zahvat je obavljen po pravilima struke, a ipak dođe do neuspješnog ishoda. U tom slučaju liječnik uvijek odgovara za štetu, što potvrđuje i sudska praksa. Drugim riječima, informirani pristanak spašavat će liječnike od tužbi.