Festivalski posao nije unosan, to je rizik i stres i trenutno nema nikakvu šansu da opstane

Vedran Meniga iz tvrtke Pozitivan ritam. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL Vedran Meniga iz tvrtke Pozitivan ritam. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Pionir festivalskog biznisa, promotor koji u Hrvatsku svake godine dovodi desetke tisuća turista, otvoreno o državnom nemaru prema branši koja se bavi industrijom zabave.

Iako je studirao novinarstvo, Vedrana Menigu prije dvadesetak godina nije zadovoljila činjenica da su njegovi autorski tekstovi zahvaljujući uredničkim intervencijama gubili autentičnost, i to je presudilo u odluci da se prepusti svojoj najvećoj strasti -glazbi. Najviše koristi od toga imala je hrvatska festivalska kultura u kojoj je jedan od pionira, potom Grad Pula, koji se zahvaljujući suvremenoj autorskoj glazbi našao na karti svijeta i produžio turističku sezonu, ali i mladi bendovi koji su nedavno dobili novu šansu za svoj rad i promociju.

Vedran Meniga jedan je od vlasnika tvrtke Pozitivan ritam, danas već pravog malog koncerna kroz koji organizira svjetski poznate glazbene festivale u Puli, promovira bendove i modernu autorsku glazbu, te vodi projekt jedinstven u Hrvatskoj, zbog čega je na mnogim razinama prisiljen razbijati led u krutom hrvatskom društvu. Zato, unatoč uspjehu i činjenici da je jedan od rijetkih poslodavaca koji u svom poslu istinski gušta, tvrdi da spada u red poduzetnika mazohista, uz stotine barijera koje nameće hrvatsko društvo i sustav javne uprave.

O brojnim zamkama i potencijalu festivalskog biznisa u Hrvatskoj te novim projektima razgovarali smo u uredu tvrtke Pozitivan ritam na zagrebačkoj Kajzerici, okruženi pločama, CD-ovima, festivalskim plakatima i majicama, dok su se na starom jukeboxu u kutu vrtjele singlice.

Zadnji put u javnosti ste se pojavili ovih dana kroz Udrugu Promo, pobunivši se protiv politike Ministarstva kulture i Grada Zagreba, koji prilikom dodjele potpora za kulturu ignoriraju modernu rock kulturu. Što se dogodilo nakon vaše inicijative?

Smatramo da je prvi naš djelokrug kultura i da spadamo pod Ministarstvo kulture, koje svake godine sav javni novac namijenjen za glazbu dodjeljuje klasičarskom lobiju i nešto malo jazzu. Praktički sva suvremena autorska glazba koju mi nazivamo rock je potpuno zapostavljena, što nije korektno, tim više što moderni glazbeni festivali i koncerti imaju velik značaj na razvoj kulture i utjecaj na gospodarstvo. Postoje konkretne brojke koje pokazuju koliko koliko INmusic doprinosi Zagrebu, Terraneo ili Super uho Šibeniku ili Seasplash i Outlook Puli. Nastavili smo razgovore s Ministarstvom kulture koje je prepoznalo problem, i spominje se osnivanje nekog novog vijeća koje će uvažiti i taj segment kulture. Doseg Hrvatske i pojedinih gradova u kojima se odvijaju festivali, na koje dolaze tisuće ljudi iz cijelog svijeta, je promotivna kampanja koja se ne može platiti novcima. I umjesto da nam se u tome pomogne, otežava nam se. Tražimo samo fer odnos jer smatramo da, kao porezni obveznici, koji izdvajaju određena sredstva za kulturu, dio kolača treba ići nama koji doprinosimo kulturi.

Kakva je suradnja s Turističkom zajednicom i Gradom Pulom?

Kad je u pitanju suradnja s lokalnom zajednicom, u početku smo otežali smo sami sebi jer uglavnom nikoga ništa nismo pitali, a istodobno smo se dojili idejom da nam ništa nije interesantno ako nije održivo samo od sebe. Nitko nas stoga nije prepoznavao sve dok nisu vidjeli kakve rezultate festivali imaju u Puli.Iako Grad nije gradio festivale s nama, prepoznao je njihov značaj postavivši se kao partner i na raspolaganju su za sve što treba. Trenutnom situacijom smo puno zadovoljniji nego prije pet-šest godina, iako nije sve idealno i uvijek postoje problemi, no i zdrava osnova za njihovo rješavanje i za razvijanje festivalske kulture i strategije u dugoročnom razdoblju.

O kakvim rezultatima govorimo, imate li konkretne brojke?

Izan društvenog i kulturnog aspekta, koje naravno smatramo najvažnijima, festivali su u Puli uspjeli u onom što nisu uspjele mnoge turističke institucije, a to je produženje sezone. Nama je to uspjelo s dva festivala, Outlook i Dimensions, koje radimo u suradnji s britanskim partnerima i koji se odvijaju u rujnu, a tu govorimo o više od 70.000 noćenja. Festivali nose višemilijunske prihode lokalnoj zajednici i središnjem proračunu jer se sav porez od prodaje karata naplaćuje u Hrvatskoj, potom prihode svim vezanim djelatnostima, od smještaja, ugostitelja i ostalih. Prosječna potrošnja naših gostiju, i to bez festivalske ulaznice, smještaja i putovanja, iznosi između 500 i 700 eura po osobi. Sad u Pulu dovodimo gotovo 40.000 posjetitelja kroz ljeto. Uz to, Pula je postala vidljivijom na kartu svijeta.

Govorite o društvenom utjecaju festivala, što to znači?

Kako u Pulu dolazim već 20 godina, mogu reći da su se društvena slika i mentalitet grada Pule strašno promijenili na bolje. Festivali su tome pridonijeli jer, kad u grad dolaze mladi ljudi željni životnih iskustava, interakcija je znatno intenzivnija nego kad bračni par u mirovini uzme sedam dana hotela i uživa u restoranima i moru. Izmijenili su se sadržaji, način na koji ljudi konzumiraju te sadržaje, Pula je prije bila mrtvija i tijekom ljeta, a mi smo sad uspjeli održati kontinuitet i tijekom godine, zahvaljujući suradnji s Arheološkim muzejem Grada Pule koji je dao dozvolu za korištenje podzemne muzejske prostore tunela Zerostrasse, gdje jednom do dva puta mjesečno radimo kulturna događanja.

Koliko festivala radite u Puli?

U suradnji s Udrugom prijatelja obalne utvrde Punta Christo imamo koncesiju na lokaciji tvrđave u Štinjanu kraj Pule, koja je prije 15 godina bila zapuštena i demolirana, i gotovo uopće nije bila na mapi grada - dok je danas na prvom mjestu na svakoj. Surađujemo s Konzervatorskim zavodom koji odobrava sve radove, jer je to kulturno povijesna baština. Lokacija se otvara krajem svibnja i zatvara zadnji vikend u rujnu. Kroz cijelo ljeto tvrđava radi svaki vikend za događanja klupskog tipa, a tijekom sezone bude najviše šest festivala, ali svako toliko neki festival uzme pauzu pa ih ove godine imamo pet. Sezonu otvaraju naši festivali Slurp, slijedi Seasplash, potom trance festival Future Nature, koji se ove godine održava deseti i posljednji put, a sezona završava s festivalima Dimensions i Outlook, koji radimo s britanskim partnerima.

Razmišljate li o nekim novim lokacijama osim Pule?

Definitivno, karte su otvorene i ne moram skrivati da imamo jako puno takve komunikacije, gdje se otvaraju vrata koja su prije bila zatvorena. Ovo je posao koji nitko pametan ne bi odbio i svi ga žele kad vide rezultate. No promjena lokacije ide ako uvjeti na jednoj lokaciji više ne zadovoljavaju uvjete za odvijanje festivala. Zadnje tri godine intenzivno se trudimo dobiti bolje uvjete na tvrđavi Punta Christo, jer lokacija nema struje, vode ni interneta, i smatramo da je odgovornost lokalne zajednice da omogući te uvjete, s obzirom na ostvarene rezultate i želju da se taj posao nastavi i razvija. Najradije bismo ostali gdje jesmo, ali u slučaju da situacija bude nepovoljna i dođu bolja rješenja, nećemo ih odbijati.

Kako je sve počelo?

Većina današnjeg tima počela je sa zajedničkim radom upoznavanjem na pulskom hardcore punk festivalu Monte Paradiso početkom 90-ih. Ovo što danas radimo počelo je od Seasplasha koji je krenuo kao reggae festival, donijevši glazbene stilove koji dotad nisu kvalitetno zaživjeli na našem području. Seasplash se ove godine održava 13. put, a nastao je kao posljedica posjete i naknadnog pokušaja povezivanja s Riversplashom, koji se tih godina održavao u Sloveniji, a najveći reggae festival je bio u Italiji, Sunsplash. Mi smo u Puli nastavili niz sa Seasplashom. Danas Riversplasha više nema, Sunsplash se preselio u Španjolsku, a Seasplash je još tu.

Ranije smo radili i neke druge festivale, ali današnja suradnja je započeta prije 23 godine s Monte paradisom, najstarijim underground punk festivalom u Hrvatskoj, kojeg više ne organiziramo, već smo podrška novoj generaciji, kad zatreba u potrebnom obliku. Na Seasplashu nam nije bio cilj raditi jamajčanski reggae, nego dodati taj naš mediteranski štih, u okviru glazbenih stilova koji su naslonjeni na soundsystem, bass kulturu. Kad je bio prvi Seasplash 2003. godine, svirao sam s bendom Radikal Dub Kolektiv, tek smo počinjali učiti svirati dub, zagrebački Brain Holidays su u znatnoj mjeri svirali covere Bob Marleya, autorskog rada gotovo da nije bilo. Samo 12 godina poslije objavili smo album Seasplash ritam, okupivši presjek domaćih izvođača koji su se razvijali i stasali uz festival. Oni su danas prepoznatljivi, imaju samostalne nastupe, ali dio njih do tada nije imao nosač zvuka, a većina ih nikad nije bila na vinilu.

Festivali su vaš osnovni biznis, no oni su doveli do mnogo šireg poslovnog okvira, od izdavaštva do transporta i odnosa s javnošću? Po tome ste jedinstvena tvrtka u Hrvatskoj?

Najviše vremena posvećujemo festivalima i oni su najjača baza poslovanja, no aktivnosti 23 zaposlenih u tvrtki Pozitivan rizam su totalni multitasking, svi radimo po više poslova odjednom i uglavnom ne poznajemo godišnji odmor. Radimo produkciju evenata, organiziramo jako puno događanja, surađujemo s puno izvođača kojima dogovaramo i promoviramo nastupe, dakle imamo malu booking i PR agenciju, promoviramo mlade izvođače, koji se na tom putu brendiraju. Imamo čitavi paket, od znanja, kontakata i tehnike, preko izdavaštva do promocije. Kao posljedicu želje i vlastitog iskustva, jer i sami dolazimo iz bendova koji se ne okreću kako vjetar puše, i bez obzira na kvalitetu nemaju nikakvu komercijalnu isplativnost zbog ekonomske situacije, malog tržišta, mentaliteta... Uz sve to, naš sektor transporta organizira transfere za festivalsko osoblje, izvođače i posjetitelje.

Može li kod nas bend živjeti od sviranja?

Samo u slučaju da žele raditi samo ono što ljudi traže. Bendovi koji se ne žele kompromitirati ne mogu preživjeti samo od hrvatskog tržišta, kao što ni naša firma ne bi preživjela samo od hrvatskog tržišta i od domaćeg gospodarstva. I bendovima koje promoviramo organiziramo koncerte i u Hrvatskoj i inozemstvu. Prozor u svijet je jedina perspektiva, bez nacionalnih granica, što je olakšano i ulaskom u EU. Suradnja s engleskom festivalima ostvarila je takav promet, koji je omogućio da radimo ono što volimo u svojoj tvrtki. Niz godina je većina onih koji su radili na Seasplashu imala drugi posao i godišnji odmor su koristili da rade na festivalu zato što su u tome guštali. Dobar dio tih ljudi i mojih priatelja sad je zaposlen u Pozitivnom ritmu.

Kako onda komentirate izjave da su takvi festivali za strance, da je Hrvatska samo poligon za njihovu zaradu?

To su neistine koje izjavljuju oni koji nemaju pojma. Britanci su vlasnici festivala Outlook i Dimensions, bukiraju festivalski lineup i rade promociju u cijelom svijetu i prodaju najviše karata putem svojih kanala. Pozitivan ritam je pravna osoba preko koje se sve organizira i rješava s institucijama. Od lokacije do dozvola, infrastrukture, ljudstva, sve to radimo mi. Za vrijeme festivala zapošljavamo oko tisuću ljudi koji su svi uredno prijavljeni o nekom obliku, mogli bismo bi i puno više i bolje da nas papirologija toliko ne ubija.

Na kakve još barijere nailazite u organizaciji festivala?

Za organizaciju festivala treba imati suglasnost i suradnju sa svim relevantnim javnim isntitucijama, od vatrogasaca, policije, hitne pomoći, prijevoznika, tu stvari idu jako sporo jer mnogo ljudi na tim pozicijama ne zna odraditi svoj posao. Ako želimo bilo kakve nove sustave organizacije, naplate ili bilo čega, ne možemo dobiti pomoć, nikakve upute, savjete, moramo se sami upustiti u ispitivanje svega. Štoviše, ako idemo prema nekim institucijama kao što je Porezna uprava, raspitujući se da provjerimo je li nešto u skladu sa zakonom, uglavnom nam ne žele, niti su dužni dati savjet, ali kažu da će doći vidjeti jesmo li dobro postupili, odnosno poslati inspekcije. Prošle godine smo u 18 dana Outlooka i Dimensionsa svjedočili nebrojenim inspekcijama, bez uočenih nepravilnosti, gdje je u totalu ispalo da smo napravili sve u skladu sa zakonima bez ičije pomoći, iako smo samo ‘rokeri i partijaneri’. Nikad ne kukamo, ali žalosno je što javne institucije koje se financiraju iz poreza nisu na usluzi građanima. Da se uspostavi bolja suradnja, mi bismo imali više vremena odraditi svoje, a oni više novca u proračunu.

Kako u tim okvirima može izgledati budućnost festivalske kulture u Hrvatskoj?

Da se taj posao u Hrvatskoj može nastaviti, hitno se mora atmosfera prebaciti u neku poduzetničko motivirajuću. Ako nekome nije jasno da je ovaj posao stvar sadašnjosti i budućnosti, nešto što je početkom prošlog stoljeća bilo, recimo rudarstvo, nešto što puni proračun i nudi radna mjesta, ne znam što više treba objasniti.

Je li u tim okolnostima suvišno pitati planirate li i u kojem smjeru širenje poslovanja?

Za to ima jako puno potencijala, ali ne možemo rješavati svaki problem koji se dogodi na putu. Festivali trenutno preživljavaju isključivo zbog mazohizma. Festivalski posao nije unosan, to je rizik i stres 24 sata dnevno i trenutno nema nikakvu šansu da opstane, ne samo zbog nerazvijenog gospodarstva i mentaliteta, nego i zato što nema stručnog kadra koji bi to nastavio raditi. Pokušavamo to izmijeniti, pokrenuli smo u Puli Multimedijsku platformu za edukaciju i razvoj VisuaLab EduSplash, gdje nam se javilo 210 ljudi na besplatne radionice. Na radionicama dajemo svo svoje godinama nakupljano znanje i iskustvo o produkciji, audio inženjeringu, imamo i predavače s fakulteta. Počeli smo raditi festivale kao generacija koja je počela u ratu i nije imala ništa, krenuli smo od zapuštene tvrđave i smeća, a sad tamo dovodimo desetke tisuća ljudi. Kad mi ostarimo, ne vidim ljude koji će tako započinjati projekte, zato što nitko od današnjih mlađih generacija nije spreman za takvu borbu. Ako netko u ovoj državi vidi potencijal ovog posla, mora hitno omogućiti uvjete za razvoj festivalske kulture.

Imate li vremena za hobije, opuštanje?

Odmor ni ne tražim. Ovaj posao me ne umara i nemam potrebnu odvojiti se od svijeta i opustiti se. Meni je to sve kul, zapravo me najviše opusti kad tri dana ne spavam na nekom festivalu. Antistres na kraju dana je stari jukebox koji držim u uredu. Prije sam svirao bubnjeve, s tim je sve krenulo.

Nedavno ste pokrenuli vlastito izdavaštvo i kuću PDV? Šaljivo ime.

To skraćeno od Prekomjerna doza vinila, ali namjerno smo stavili PDV jer se zezamo s onim od čega nam je najveća muka, a to je plaćanje poreza. Osim toga PDV je i merchandise, znači proizvodnja odjeće, bilo za izvođače bilo za festivalske majice, gdje surađujemo s hrvatskom firmom Roba. Bitno nam je da angažiramo domaće proizvođače i za festivale Outlook i Dimensions, gdje se za velike brandove koji dolaze izvana koriste domaći resursi, od domaće radne snage, preko materijala, do proizvodnje i plasiranja u prodaju.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve