Dok se u Hrvatskoj, a i zemljama širom Europske unije, lome koplja oko minimalne zarade radnika na nacionalnoj razini, ovogodišnji izbori za Europski parlament su donijeli jedan novi moment.

Naime, uslijed trenda opadanja popularnosti stožernih političkih opcija (pučana, socijaldemokrata, liberala) te jačanja zelenih, populista i lijevih/desnih ekstremista, za izglasavanje ključnih ljudi EU, prije svega predsjednika/ice Europske komisije Ursule von der Leyen, je stvorena svojevrsna velika koalicija pučana i socijaldemokrata.  Za njezino sklapanje je bio nužan koalicijski sporazum koji, kao uostalom i svaki drugi politički dokument, predstavlja katalog želja i populističkih poteza.

No, u nizu takvih više ili manje poznatih, stavki je sada i minimalna plaća na razini čitave EU! Iako na prvi pogled to izgleda kao ostvarenje sna svakog "istinskog europejca", na drugi pogled će to svakom prosječnom građaninu, da ne kažem ekonomistu, zvučati kao utopija. Naime, već i sam pogled na Eurostatove podatke o minimalnoj plaći za prvi kvartal 2019. (koji su temeljem različite metodologije izračuna u zemljama članicama Unije svedeni na "hrvatsko" poimanje standardne minimalne mjesečne plaće za puno radno vrijeme u bruto iznosu) pokazuje da je to nemoguća misija.  Za primjer, u Luksemburgu je minimalna mjesečna bruto plaća 2071 euro ili 11,55 eura po satu, u Irskoj 1656, Belgiji 1593, Njemačkoj 1557, eura a u Francuskoj i V. Britaniji nekoliko desetaka eura ispod toga iznosa.

S druge strane, u Bugarskoj minimalna plaća iznosi 286 eura ili 1,62 euro po satu, Latviji 430, Rumunjskoj 446, a Hrvatskoj 506 eura mjesečno ili 2,89 eura po satu. Ostali su negdje između toga. Već i sama razlika između 2071 eura i 286 eura dovoljno pokazuje da postizanje racionalnog i održivog prosjeka nije moguće. Toga su svjesni i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) gdje stoga upozoravaju da je s obzirom na razlike između pojedinih članica, minimalna plaća još uvijek pitanje koje se treba rješavati na nacionalnoj razini u skladu s okolnostima svake pojedine članice. "Protivnici uvođenja europske minimalne plaće smatraju kako bi provođenje takve politike zbog strukturnih razlika između ostaloga, ugrozilo konkurentnost nekih država. Hrvatski uvjeti poslovanja itekako su različiti od npr. njemačkih, dakle startne pozicije poduzetnika su bitno različite.

Bez značajnih promjena u našem okružju teško da ćemo primjerenim korakom stići njemačku minimalnu plaću u iznosu od 1550 eura", kažu u HUP-u. Na istom tragu su i u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) gdje ističu da su  plaće jedna od varijabli u poslovanju pojedinih tvrtki, i ovisne su o čitavom nizu faktora te je svaki pokušaj njihovog numeričkog iskazivanja kao arbitrarno određene veličine izvan konteksta ukupnih poslovnih rezultata svake tvrtke iznimno opasan i gotovo nemoguć posao.

  "To valja imati na umu i prilikom zakonskog određivanja minimalnih plaća na nacionalnoj razini, jer su razvidne ogromne sektorske, regionalne razlike, a da o razlikama u plaćama unutar pojedinih djelatnosti i ne govorimo, obzirom na velike razlike u tehnološkoj razvijenosti, kvaliteti upravljanja, tržišnoj situaciji, veličini prihoda i sl. Ako je teško na nacionalnoj razini definirati minimalnu plaću, jer postoje velike razlike i u prosječnim plaćama gledano sektorski i regionalno (npr. prosječne su plaće u 40 km udaljenoj Krapinsko-zagorskoj županiji 20-tak posto niže no u Zagrebu), onda je teško zamisliti jedinstvenu minimalnu plaću na razini cijele EU.  Ali ono što je moguće, jest definiranje minimalne plaće na razini EU kao postotka udjela u prosječnoj plaći ili u odnosu na neki socijalni kriterij (npr. prosječne troškove života u svakoj pojedinoj članici).

Razlike u razvijenosti pojedinih članica, troškovima poslovanja, ekonomskoj strukturi, tehnološkoj razvijenosti, itd. toliko su velike da nije realno očekivati u skorije vrijeme izjednačavanje minimalnih plaća određenim iznosima eura po satu. Tek nakon uspješne konvergencije u nizu područja, moći će se razmišljati i o konvergiranju visine plaća, ali i socijalnih naknada", kažu nam u HGK. Na tragu strukovnih udruga poslodavaca razmišljaju i u sindikatu pa Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske (NSH), koji već na početku ističe da mu ovo, kao i svakom radniku u Hrvatskoj, zvuči kao nešto fenomenalno, no da je svjestan da se radi o utopiji od koje još dugo vremena neće biti ništa. 

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

"Moglo bi se razmišljati o nekom standardu na razini EU, ali koji bi bio vezan uz nacionalni okvir u smislu da se propiše da minimalna plaća mora biti na razini 60 posto medijalne plaće ili pak 51 posto prosječne u konkretnoj zemlji. To je paradigma koju zagovara i Europska konfederacija sindikata i mislim da je ostvariva. Sve drugo mi zvuči malo fantastično jer da se pokuša naći neki prosjek, to bi opet siromašnim članicama i njihovim gospodarstvima bilo nedostižno i preveliko opterećenje dok bi kod bogatih bilo društveno neprihvatljivo da se umanjuju postojeća socijalna prava", kaže Sever.

Dodaje da bi i njega zapravo zanimalo što ta konstatacija "EU minimalne plaće" znači te da bi Komisija morala pojasniti građanima na što su konkretno mislili kad su to potpisali te u kojem razdoblju i kako to misle realizirati.  Sever smatra da je izvjesnije da će se u nekom trenutku, ne odmah, no za dogledno vrijeme, morati početi kalkulirati sa zajamčenim minimalnim dohotkom svih građana, pa i na razini EU.

"Sve smo više svjedoci digitalizacije i robotizacije gdje 100 robota zamijeni 5000 radnika. U nekom trenutku ćemo doći do toga da će roboti zamijeniti ljude na dobrom dijelu radnih mjesta i onda ćemo doći u situaciju da ti ljudi više neće biti zaposlivi, neće imati primanja, neće moći plaćati poreze i prireze te će u pitanje doći čitavi socijalni sustav kakav danas poznajemo, od zdravstva, školstva i funkciniranja države i društva. Izvjesno je da će morati uvesti, što sada zvuči kao SF, porez na robote kako ekstradobit od te tehnološke revolucije ne bi išla samo u džepove kompanijama, a u konačnici će se tim transferima morati ljudima omogućiti da dostojanstveno žive", predviđa ovaj sindikalni vođa.