Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier priprema se zajedno sa svojim kolegama diplomatima iz drugih članica Europske unije na posjet Kazahstanu kako bi se ondje sljedećeg tjedna sastali s dužnosnicima srednjoazijskih država s kojima će razgovarati o energetskim pitanjima. Diplomati EU će na sastanaku sa svojim kolegama iz središnje Azije pokušati postići dogovore o suradnji na uvozu prirodnog plina u Europu kako bi smanjili ovisnost o Rusiji koja se već dva puta pokazala kao nepouzdan energetski partner. Središnja Azija sve donedavno nije bila u fokusu EU budući da su ondje na vlasti više manje autoritarni režimi koji se ne mogu pohvaliti s nekim višim stupnjem poštovanja ljudskih prava ili demokracije. Njemačka, kao i ostale zemlje EU, počele su veću pažnju obraćati na te zemlje tek nakon terorističkih napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. godine kada je “svjetska antiteroristička kolalicija” trebala smjestiti svoje vojne baze u neposrednu blizinu Afganistana koji je pružio utočište al-Qa’edi. Kako bi osigurala logističku podršku svojim trupama smještenima u sjevernom Afganistanu, Njemačka je počela poboljšavati veze s Uzbekistanom u kojem vlada represivni režim predsjednika Islama Karimova. Unatoč nedemokratskim režimima koji vladaju u srednjoazijskim zemljama, Kazahstan, Uzbekistran i Turkmenistan vrlo su zanimljivi članicama EU jer posjeduju pozamašne zalihe prirodnog plina koje bi omogućile Europi smanjenje ovisnosti o ruskim izvorima.

No kako Rusija budnim okom promatra sve što se dešava na njenim granicama, a pogotovo u njezinim bivšim republikama, Europa će morati pokazati veliko zajedništvo i veliku odlučnost želi li onemogućiti Gazprom, ruskog energetskog monopolističkog diva, od ometanja njihovih ambicija u toj regiji. “Srednja Azija je nova regija za energetske politike”, kaže poručnik Marcel de Haas, njemački vojni stručnjak s Nizozemskog instituta za međunarodne odnose. “Europa treba više plina. Treba diverzifikaciju kako bi smanjila ovisnost o Rusiji. Igra u Centralnoj Aziji je jasna”, zaključuje De Haas retorički se pitajući ima li Europa političku volju za uspjeh u toj regiji. Kao odgovor na to pitanje nudi se ambiciozan projekt Nabucco koji će 3300 kilometara dugim plinovodom transportirati plin od gruzijsko-turske granice preko Turske, Bugarske, Rumunjske i Mađarske do Austrije. Plinovod će se puniti plinom iz Iraka i Irana, ovisno o političkoj situaciji, kao i s plinom iz Azarbajdžana i eventualno Kazahstana. Do sada je pet energetskih kompanija potpisalo sporazum o gradnji plinovoda: turski Botas, bugarski Bulgargaz, rumunjski Transgaz, mađarski MOL i austrijski OMV. Glasnogovornik OMV-a Thomas Heuemer rekao je kako će se cijena projekta kretati između 4,6 i pet milijardi eura, a s radom bi trebao početi 2012. godine. Prema riječima Emrea Engura, glasnogovornika Botasa, kada plinovod 2025. bude radio punim kapacitetom, oko 15 posto europskih potreba za plinom dolazit će iz središnje Azije. Za usporedbu, Rusija zadovoljava 25 posto europskih potreba za plinom, što znači da će na plin iz središnje Azije otpasti pozamašan dio. No Rusija pažljivo osluškuje sve što se događa u njenu susjedstvu i kada je europski povjerenik za energetiku Andris Piebalgis prošlog lipnja objavio osnivanje konzorcija, Gazprom je već bio spreman na akciju i postigao odlične ugovore s glavnim energetskim igračima regije. Tako je Gazprom od Kazahstana kupio sav izvoz i transportni kapacitet plina za sljedećih pet godina. Provedbom 25-ogodišnjeg sporazuma s Turkmenijom Rusija će steći sav izvozni višak, a ako proizvodnja poraste, Gazprom će kupiti i te dodatne količine. Gazprom je također rezervirao i većinu uzbečke transportne mreže do 2010. kako bi spriječio “uljeze” da transportiraju plin kroz njih. Rusija je ovim potezima jasno dala do znanja da dugoročno želi kontrolirati srednjoazijske rezerve plina i njihov transport, što će uvelike otežati nastojanja EU da smanji energetsku ovisnost o Rusiji.