Potencijala za ekološku proizvodnju ima, a ipak se nekoliko puta više tako proizvedene hrane u Hrvatskoj uvozi nego izvozi. Sivo tržište u eko poljoprivredi uzelo je maha, no neće mu se stati na kraj dok država ne počne drastično kažnjavati, kaže to za Agrobiz stručnjak za održivu i ekološku poljoprivredu i prvi magistar ekološke poljoprivrede u Europi Darko Znaor.

Ministarstvo poljoprivrede bilo je donijelo Akcijski plan za razvoj ekološke poljoprivrede za razdoblje od 2011. do 2016. godine u kojem je navedeno da se u Hrvatskoj predviđa prosječni godišnji porast ekoloških proizvođača i površina od 30 posto. Prema toj procjeni, krajem ove godine u Hrvatskoj bi trebalo biti registrirano oko pet tisuća ekoloških proizvođača koji bi proizvodili na blizu 90.000 ha površina pod ekološkom poljoprivredom. Kakvo je stanje zapravo?

Taj je Akcijski plan uvelike ostao samo slovo na papiru jer nije bilo sustavnog praćenja njegove provedbe niti je bilo proračuna za akcije koje je trebalo provesti. Ministarstvo poljoprivrede nije aktivno poticalo njegovu provedbu. Trebao je produktivniji pristup. Ipak, mi ćemo do konca ove godine doći do ciljeva zacrtanih planom; bit će oko 80.000 hektara pod ekološkom poljoprivredom i četiri i do četiri i pol tisuće ekoloških proizvođača. Rezultat je to ekspanzije koja se dogodila u Europi, upali smo u veliku struju koja nas je ponijela. Da se još radilo, gdje bi nam bio kraj.

Kakva je vaša vizija razvoja ekološke poljoprivrede? Što i kako treba mijenjati?

Najveći je problem što do sada među kreatorima agrarne politike nismo imali ljude koji bi aktivno promovirali ekološku poljoprivredu. Za većinu ona je bila tek opći trend, pomodarstvo. Ako u Hrvatskoj želimo jači zamah, među kreatorima agrarne politike trebaju biti ljudi koji imaju viziju i zagovaraju ekološku poljoprivredu. Najprije treba napraviti dubinsku analizu stanja, da se vide ključni problemi. Stihijski razvoj ne valja, isto kao što nije dobro to što ne postoji koordinacija između Ministarstva poljoprivrede i agencija. Zatim, u Hrvatskoj postoji i fenomen kojeg u drugim zemljama nema. Naime, na svakih deset hektara ekološke imamo gotovo sedam hektara u paralelnoj proizvodnji. Znači, dio ljudi koji se prijavljuje za ekološke potpore i ima eko znak, ima i konvencionalnu proizvodnju. I to je jako teško nadzirati jer naš sustav nije dovoljno sofisticiran. Zbog toga postoji bojazan da kada kupac nije dobio proizvod deklariran kao eko, iako je takav kupio. I na poslijetku, treba nam mega program promocije eko znaka i proizvoda.

Kakva je suradnja između središnjih tijela državne uprave po pitanju razvoja ekološke poljoprivrede?

Nešto bolja nego u prošlosti, čemu je doprinio proces pridruženja Europskoj uniji. Ali, za očekivati je da ta suradnja urodi kvalitetnijom statistikom i informacijama dostupnim javnosti.

Je li se više novca iz Programa ruralnog razvoja trebalo dati OPG-ovima, a manje velikim proizvođačima?

Sve dosadašnje garniture su se izjašnjavale da su im OPG-ovi prioritet, ali su politikama i odlukama išli na ruku velikim proizvođačima. Naravno da tvrtke imaju svoje mjesto na tržištu, ali ne na način da prosperiraju nauštrb malih. Po sadašnjem iskustvu i sa EU novcem pokazuje se da Hrvatska i dalje favorizira velike. Upravo je završen natječaj za Mjeru 4 i po onome što je neslužbeno poznato, najviše su dobile velike tvrtke. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li nova vlada, čija će se agrarna politika navodno uvelike oslanjati na program Udruge OPG-ova "Život", imati hrabrosti napraviti reviziju dodjele novca iz Mjere 4 ili će sve potvrditi i nastaviti s pomaganjem velikih, kao i njihovi prethodnici.

Jesu li ekološki proizvedena hrana i turizam u nas dobro "uvezani"?

Nisu uopće. A to je koncept koji je kompatibilan i treba ga promovirati. No, Hrvatska ne zna reklamirati ono što ima. Malo tko u Hrvatskoj zna, a pogotovo ne znaju stranci, da je Hrvatska druga zemlja na svijetu, iza Švedske, po postotku šuma koje imaju ekološki certifikat. Turisti bi na ulazu u našu zemlju to trebali vidjeti na jumbo plakatima, no ne vide. Isto je i s ekološkom poljoprivredom. Nedavno sam noćio u hotelu na Plitvičkim jezerima po kojima je, zajedno s Dubrovnikom, Hrvatska u svijetu najpoznatija. Katastrofa je što sam u hotelu dobio za doručak – u ponudi nije bila ni eko ni domaća već samo uvozna ili hrana naših velikih proizvođača. Nema ni domaćeg mlijeka, ni sira, base… Znam da je nepopularno za reći, ali u vrijeme socijalizma 80 posto hrane u restoranima na Plitvičkim jezerima bilo je iz plitvičke regije. Danas ništa. Za to nam nije kriva Europa. Prije petnaestak godina imao sam projekt, financiran sredstvima nizozemske vlade, za stimuliranje proizvodnje eko jagoda u Saborskom, mjesta na rubu Nacionalnog parka Plitvička jezera. U Saborskom jagode dozrijevaju mjesec kasnije nego drugdje, ima ih kad ih drugi nemaju. Kad su sazrele, nije ih bilo moguće prodavati u nacionalnom parku.

Cijeli intervju pročitajte na portalu Agrobiz