Govorio je o plinskoj infrastrukturi u Europi, budućnosti plina kao energenta te o plinovodu Snaga Sibira.

Osvrnuo se na konferenciju Večernjeg lista o budućnosti plina i prijedlogu veleposlanika Anvara Azimova prema kojem bi Hrvatska trebala postati medijator svojevrsnog energetskog spora između Zapada i Rusije.

Vidmarović je upozorio kako predsjedanje Unijom jedne zemlje ne daje mogućnosti za tako nešto. Uostalom za to nema niti potrebe jer bez obzira na pojedine otrovne strelice, razmjena energentima ne staje, a nije stala niti u vrijeme Hladnoga rata. To je zbog toga što se europska ekonomija pogoni na plin, a u tranziciji prema obnovljivim izvorima energije, u nekakvom srednjem roku, pogonit će se i više. Ruski je plin u ovom trenutku nužnost više europskih zemalja. Izuzetak su zemlje koje imaju bolnu prošlost s Rusijom i koje su radi toga spremne platiti, u ovom trenutku još uvijek, skuplji LNG.

Usprkos pojedinim problemima, vezanim uz američke pritiske, ili određenih problema u njemačkom parlamentu, Vidmaroviću je nezamislivo dugoročno odgađanje Sjevernoga toka. Naime, uz spomenutu ovisnost razvijenih ekonomija o plinu, u izgradnju toga pravca uključene su velike privatne kompanije s velikim interesima.

Prijetnje Vladimira Putina o zatvaranju ukrajinskog plinskog puta treba promatrati u svijetlu pregovora Putina i Zelenskog oko Donbasa, kaže Vidmarović, upozorivši kako bi i Ukrajina morala učiniti puno više na modernizaciji infrastrukture kako bi nastavila zarađivati na tranzitu plina.

Skoro puštanje u promet Snage Sibira, plinovoda iz Rusije prema Kinu ocijenio je dugoročnim pozicioniranjem Kine u tom velikom svjetskom potrošaču energentima, rekavši kako se Rusija pod svaku cijenu htjela uključiti u kineski posao. Govori to činjenica kako ugovor za Snagu Sibira sadrži fiksnu cijenu plina i vjerojatnu desetogodišnju neprofitabilnost.