Prvog studenog 15. obljetnicu djelovanja obilježava Interpetrol, zagrebačka tvrtka koja se do 1999. bavila samo veleprodajom nafte i naftnih derivata, a poslije joj je osnovna djelatnost postala maloprodaja. “Krenuli smo tajnica i ja u uredu od 15 kvadrata s planom da ćemo u tim teškim vremenima moći preživjeti ako prodamo dvije-tri cisterne tjedno. Iskustvo u tom poslu pomoglo mi je u tolikoj mjeri da je za nekoliko godina prodaja porasla do 50 autocisterni od oko 30.000 litara dnevno. Godine 1999. prodali smo oko 80.000 tona, odnosno 2500 cisterni samo benzina, dizela i loživog ulja”, kaže nam Marko Žižić, vlasnik i direktor Interpetrola. Prihod je 1994. iznosio 9,2 milijuna kuna, 1999. trideset puta više, a ove će godine iznositi od 150 do 160 milijuna kuna, sažima Žižić. U tvrtki koja je 1996. dobila trećeg zaposlenika, sada radi 40 ljudi. Žižić kaže da je poslovna tajnica Nevenka Mahmutagić, koja se operativno bavi komercijalom, nabavom, prodajom, naplatama i organiziranjem transportam – kapetanica, a on samo kormilar Interpetrola.

S fakulteta na crpku
Ove je godine Interpetrol kupio benzinsku postaju, motel i restoran na ulazu u Šibenik. “Radi kupnje objekata koji su stajali 20 milijuna kuna uzeli smo kredit na deset godina, ali dobili smo reprezentativne objekte koji vrijede dva puta više nego sve tri dosadašnje crpke – u Turanovcu pokraj Virovitice, Štaglincu pokraj Koprivnice i Brezničkom Humu”, kaže nam Žižić. S lokacijom svoje četvrte crpke na neki način zatvara krug svoje veze s benzinskim postajama. “Bio sam prvi učenik u privredi u današnoj Ini koji je završio školovanje za prodavača na benzinskoj postaji. Počeo sam raditi 1962. na tadašnjoj jedinoj benzinskoj crpki u Šibeniku, kod Poljane, a onda sam prešao na novootvorenu u Ražinama. Danas su radnici na benzinskim postajama gospoda, a mi smo bili fizikalci. Tada nije bilo nadstrešnica, a često je ljeti nestajalo struje, pa smo na 40 Celzijevih stupnjeva morali ručno pokretati agregate za gorivo, ali svaki je auto dobio gorivo”, kaže Žižić. “Inače, običan benzin stajao je 72,5, super 80, a D-2 60 tadašnjih jugodinara. Zaposlenici na crpkama obavljali su i mjenjačke poslove te se sjećam da je 1965. funta vrijedila 7500, dolar 1250, a njemačka marka 312,5 dinara. Danas je nepojmljivo da je dolar stajao kao četiri marke ili da se za jedan dolar moglo kupiti 20 litara dizela”, priča Žižić. Budući da se s Trgovačkom školom nije mogao upisati na fakultet, u Šibeniku je završio i Srednju upravnu školu. “Četiri sam godine srijedom, subotom i nedjeljom radio po 16 sati kako bih ostale dane mogao biti slobodan i redovito pohađati nastavu”, prisjeća se Žižić. U šali kaže da je nakon šest godina rada na benzinskoj postaji otišao na studij kako bi “oslobodio mjesto” bratu Dragi, koji je cijeli radni vijek proveo na crpki, a Marko je poslije među prodavače goriva “ugurao” i brata Slavka.

Veleprodaja u tranzitu
Marko Žižić studirao je vanjsku trgovinu u Splitu i Zagrebu, a nakon diplomiranja 1973. prvo je bio zaposlen na Ininim crpkama u zagrebačkoj Dubravi i u Kranjčevićevoj ulici, no uskoro diplomirani ekonomist ipak postaje komercijalist prodaje. Kaže da ga pitamo je li bio član Saveza komunista kako bi “preduhitrio” one koji bi mogli reći kako skriva da je bio partijski sekretar u jednom OOUR-u. Na mjesto pomoćnika direktora zagrebačkog dijela sarajevskog Energopetrola prelazi 1983., a 1992. osniva Interpetrol te dogodine prelazi u privatnike. Njegov poduzetnička strategija bila je jednostavna: “Najbolje je napraviti posao s onima koje poznaješ, a ako je netko u bivšoj Jugoslaviji radio s naftom, ili je on poznavao mene ili sam ja poznavao njega”. No nije ni pomišljao upuštati se u širenje poslova izvan Hrvatske jer je za to potrebno mnogo više kapitala. S druge strane dolaze mu veliki igrači. “Prije neki dan su se iz Lukoila interesirali za šibensku akviziciju, ali oni ne bi motel sa 13 soba i restoran, nego samo crpku. Nema veze, napravit ćemo tamo i jedinicu za punjenje plina, praonicu za aute te na obližnjem placu otvorit ćemo prodaju građevinskog materijala. Zašto? Pa bit će veća frekvencija kamiona, a time valjda i veći promet na crpki”, planira Žižić i nakon 45 godina radnog staža. Interpetrol je uvozio samo tisuću-dvije tona godišnje, ali “krajem devedesetih godina odlučeno je da mali uvoznici moraju imati po tisuću tona skladišnog prostora za svaku vrstu derivata. To znači skladištenje najmanje pet tisuća tona, što je opterećenje i za velika poduzeća, a trebalo je imati i 15 posto pričuve od svakog uvoza. To birokratima nije bilo dovoljno, nego se donosi uredba kojom nas se želi eliminirati i iz veleprodaje. A što će meni spremnici za tisuću tona dizela, posebno za tisuću tona eurodizela, tisuću tona ovog i onog benzina, pa za loživo ulje ako obavljam veleprodaju u tranzitu? Meni uopće ne trebaju ni cisterne, ni tankovi ni skladišta!

U trgovanju sa svim drugim robama nema ograničenja, u trgovini prehrambenim artiklima one koji naprave velik promet ističu kao uspješne, a nas se onemogućava u trgovanju, ne podupire se poduzetništvo, nego država štiti neki oblik monopola. Zato sam morao početi razvijati maloprodaju, što je bio i uvjet za ugovor s Inom“, kaže Žižić. Žižić nam je rekao da je Interpetrol distribuirao prve količine goriva koje je uvezao Crodux umirovljenog generala Ivana Čermaka. ”Godine 1996. ugovorili smo da za 10.000 tona moram avansno platiti 30 posto, u roku od 30 dana 20 posto i ostatak za 50 dana. Novac za to osigurala mi je Glumina banka Marka Marčinka, kojoj sam plaćao tri posto kamate mjesečno te kvartalnu naknadu od 1,5 posto. Na pet milijuna njemačkih maraka kredita Glumina banka, dakle, dobivala je na godišnjem nivou gotovo dva i pol milijuna. No tada je to je bila uobičajena kamatna stopa i u drugim bankama. Kad su vidjeli da izvršavam svoje obveze, Čermak i Marčinko izbacili su me iz posla, odnosno u Glumina banci bio je otvoren odjel naftnih derivata. Ali nisam stao, nego sam 1998. s Inom ugovorio distribuiranje 50.000 tona i ostvario prebačaj od 38 posto”, priča Žižić. Šira je javnost za njegovu tvrtku prvi put mogla saznati 2004. kad je predsjedniku države, Sabora i ministrici pravosuđa uputio pismo u kojem je prikazao tegobe kroz koje prolazi jer je tužen za dug koji nije postojao.

Plaće radnika svetinja
“Isti je sudac Trgovačkog suda tri puta presuđivao u istom slučaju. Prvi i treći put u korist Interpetrola, a drugi put u korist Ciban Commercea. Na zadnju presudu protivna strana uložila je žalbu tako da spor nakon osam godina još nije riješen, što je eklatantan primjer korupcije u sustavu. Godinama nam je bilo blokirano više od 400.000 kuna te sam trebao podignuti kredit kako bih mogao poslovati”, kaže Žižić.Iako se “opekao” u nenaplatama potraživanja, Žižić tvrdi da plaće zaposlenika nikad nisu kasnile, a i sve obveze podmiruje na vrijeme. “Poslovna tajnica, zapravo voditeljica komercijalne službe, zarađuje neto 8100, šefica računovodstva 7500, a radnik na benzinskoj postaji oko 4000 kuna. Još nitko nije otišao. U Interpetrolu nema fluktuacije, ne znam je li zbog toga što sam ja dobar ili oni ne mogu naći bolje”, u šali će Žižić.

Ulaganja

‘Najhumanije naselje’
Žižić je u novozagrebačkom Sigetu kupio 5600 četvornih metara zemljišta i krajem devedesetih počeo graditi “najhumanije naselje u Zagrebu”. Tako naziva plod svojeg izleta u građevinsko poduzetništvo jer je “tamo gdje bi drugi načičkali 300 stanova izgradio 40-ak stanova u pet dvokatnih urbanih vila”. Interpetrol ima i dio poslovne zgrade u Aveniji Dubrovnik, gdje iznajmljuje prostor.

Apartmani za mirovinu
Poslovni čovjek rođen u Dubravicama pokraj Skradina u Vodicama ima osam apartmana. “Mislio sam da ću, kad se povučem iz posla, živjeti od iznajmljivanja, no baveći se naftom to mi neće biti nužno. Kako bih bolje komunicirao s turistima, počeo sam intenzivno učiti engleski, osim francuskoga koji dobro govorim, te talijanskoga i njemačkoga kojima se služim, a odradio sam i šestomjesečni tečaj prekvalifikacije u konobara petog stupnja”, kaže Žižić.