Nekada, ne tako davno, kupci električne energije nisu imali izbora nego je kupovati od jednog dobavljača, najčešće javnih elektroprivrednih društava koja su na svojim tržištima imala monopol. U Europi proces deregulacije i otvaranja tržišta električne energije započet je u Engleskoj i Norveškoj krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sukladno direktivi o otvaranju tržišta električne energije danas su gotovo sve europske zemlje pri kraju tog procesa. To podrazumijeva razdvajanje svih djelatnosti nekada vertikalno organiziranih elektroprivrednih društava, zapravo monopolista, od proizvodnje preko prijenosa do distribucije i opskrbe električnom energijom. Danas proizvodnja i opskrba predstavljaju tržišnu djelatnost, a prijenos i distribucija čine prirodne monopole koje je potrebno regulirati, ali moguće i privatizirati. Neograničen pristup elektroenergetskoj mreži, što manji gubici u prijenosu i distribuciji te nesmetan promet prekograničnih količina nužni su uvjeti za uspješno i slobodno trgovanje električnom energijom i ulaganje u nove proizvodne kapacitete. Pojedina elektroprivredna društva, nekad ograničena samo na svoja tržišta, dobila su priliku da se šire prvo na susjedna tržišta, a zatim i dalje spajajući se ili kupujući domaća elektroprivredna društva, njihove kćerinske tvrtke i određenu imovinu (npr. elektrane), gradeći nove proizvodne kapacitete te opskrbljujući nove kupce. U nekim se slučajevima njihovo širenje odvijalo brže od otvaranja pojedinih nacionalnih tržišta. Njihova je strategija širenja zasnovana na predviđanjima da će samo jaka elektroprivredna društva opstati na europskom energetskom tržištu koje se polako, ali sigurno ujedinjuje.

Država kao većinski vlasnik
Iz tih silnih spajanja, kupovanja i širenja na ostala tržišta proizašlo je sedam elektroprivrednih divova, danas popularno nazvanih “sedmero braće” (kao veza sa “sedam sestara” koje čine najveće naftne kompanije u svijetu). Dva su francuska, EDF i GDF Suez, dva njemačka, E.ON i RWE, jedan talijanski, ENEL, jedan švedski, Vattenfall, i jedan španjolski, Iberdola. Oni dominiraju europskim tržištem pokrivajući 55% ukupne proizvodnje električne energije na području Europske unije, najviše EDF sa 20%, iza njega je E.ON sa 8%, a najmanje Iberdola sa 3%. Iza španjolskog diva slijedi češki div ČEZ sa 2% predstavljajući najveće elektroprivredno društvo na području srednjoistočne Europe. Za usporedbu, naš HEP čini 0,5% ukupne europske proizvodnje električne energije pokrivajući više od 80% domaćeg tržišta. Područje bivše Jugoslavije čini 3% ukupne europske proizvodnje električne energije. Država je većinski vlasnik jedino u EDF-u i Vattenfallu, a u ostalim divovima dominiraju institucionalni investitori. Npr. u strukturi vlasništva RWE-a samo 35% čine vlasnici porijeklom iz Njemačke. I menadžment tih tvrtki je višenacionalan. Tako je, primjerice, Norvežanin na čelu švedskog Vattenfalla. No nisu sva spajanja i kupovanja tekla glatko. Npr. zbog otpora španjolske vlasti EDF je odustao od kupnje Endesae, najvećega elektroprivrednog društva u Španjolskoj, već su to zajedno uspjeli talijanski ENEL i španjolska Acciona. Ujedno je to i najveća pojedinačna akvizicija u sektoru elektroenergetike dosad, vrijedna više od 40 mlrd. eura. Budući da svaka država na svoj način vodi energetsku politiku, očekuje se da se tomu prilagode potencijalni kupci i budući sudionici tržišta električne energije. Primjerice, u nekim zemljama nije dopuštena gradnja nuklearnih elektrana, a upravo velikim divovima nuklearne elektrane čine znatne udjele u proizvodnji električne energije. Kad su u pitanju zemlje srednje i istočne Europe, slučajevi su različiti. U Češkoj, Poljskoj i Slovačkoj država većim dijelom upravlja domaćim elektroprivrednim društvima. Češki ČEZ, koji je po veličini odmah iza sedmorice braće, ne samo što je uvelike prisutan na domaćem tržištem (s oko 75% tržišnog udjela), već je znatno prisutan u većini zemalja srednjoistočne Europe.

Ulazak na tržište
Već duže vremena pokušava ući i na tržište zemalja bivše Jugoslavije. Mađarska je jedna od prvih zemalja na ovom području Europe koja je još sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća započela s intenzivnom privatizacijom elektroenergetskog sektora. Država je prodala sve termoelektrane na fosilna goriva, a u distribucijskim tvrtkama ostala je u vlasništvu sa 50 ili 51% udjela. U svom je vlasništvu ostavila operatora prijenosnog sustava i nuklearnu elektranu snage 2000 MW, koja čineći 40% udjela na mađarskom tržištu proizvodi najjeftiniju energiju. Na njezinu su tržištu prisutni gotovi svi od “sedmero braće” (EDF, E.ON, RWE, GDF Suez). I HEP je već odavno mogao biti privatiziran. Iako je još 2002. godine donesen Zakon o privatizaciji HEP-a, ukinut je 2010., pri čemu je više od milijun dolara uzalud bačeno za raznorazne savjetničke usluge. Da se u ono vrijeme krenulo u ozbiljnu privatizaciju, HEP bi u svojem portfelju uspio zadržati prijenos i distribuciju, ali i proizvodnju hidroelektrane koje – proizvodeći najjeftiniju energiju – čine više od 50% ukupne proizvodnje električne energije u Hrvatskoj. U prodaji bi se našle termoelektrane na fosilna goriva te bi se stvorila povoljna klima za razvoj novih proizvodnih kapaciteta. Ovako opljačkano i osiromašeno društvo vjerojatno će biti prisiljeno prodati gotovo sve iz svojeg portfelja očajno moleći elektroprivredne divove da uđu na hrvatsko elektroenergetsko tržište. U suprotnom, Hrvatska će postati izrazito velik ovisnik o uvozu električne energije jer će za desetak godina velik dio proizvodnih kapaciteta izlaziti iz pogona.

Vedran Uran, predstavnik GreenMax Capital Advisors