Prošloga tjedna u Sjedinjenim Državama obilježen je Dan predsjednika, praznik kojim se odaje počast bivšim predsjednicima i preispituje njihovo nasljeđe i značaj. Jedan od najintrigantnijih aspekata američkih predsjednika jest stupanj u kojem je vjera igrala ulogu u njihovom čelništvu. Kad se radi o vjeri, Amerikanci promatraju očeve utemeljitelje američke nacije na jedan od dva stereotipna načina: ili kao pobožne ljude koji redovito idu u crkvu s Biblijom kao kormilom, ili kao hladne znanstvene racionaliste koji smatraju da čovjek može prilično dobro upravljati sam sa sobom bez Boga u blizini. Zapravo mnogi od očeva nacije i ranih predsjednika bili su deisti. Deizam je jedna sofisticirana filozofija iz 19. stoljeća koja smatra da je postojanja i priroda Boga temeljena jedino na razumu i osobnom iskustvu – da ne proizlazi iz vjere kao takve.

Deizam
Deizam nam objašnjava profesor Gary Wills, američki povjesničar i autor preko 40 knjiga. “Vjerovali su u Boga, dobrohotnog boga. Vjerovali su u proviđenje. Zapravo tako su oni zvali Boga – ‘Proviđenje’. Nisu vjerovali u božanstvo Isusovo. Vjerovali su da je on veliki učitelj morala. Nisu vjerovali u djelotvornost molitve. Mislili su da ‘Bogu ne treba naš savjet’ ”, kaže Gary Wills. Među mnogim radikalnim elementima američkog Ustava, usvojenog 1787. godine, bio je i amandman kojim se utvrđuje formalno odvajanja crkve od države. Zdušno su ga podržavali Thomas Jefferson i James Madison, koji su poslije postali treći, odnosno četvrti, američki predsjednik. Promatrali su to kao način da se zaštite različite američke denominacije od dominacije vladine moći i ideologije. Također su vjerovali da je svijest pojedinca nadmoćna i konačna u duhovnim i moralnim pitanjima. Profesor Wills kaže da je ovaj stav učinio Jeffersona i Madisona još radikalnijima od britanskog političkog filozofa Johna Lockea, koji je zagovarao samo vladinu toleranciju različitih vjerskih uvjerenja: “Rekli su ‘Ne. Ne. Tolerancija ide od vrha prema dolje. To znači da vas vlast može tolerirati i to ovisi o njenoj volji. Trebala bi biti od dolje prema vrhu, odnosno, da bude pravo svijesti pojedinca na koju se nikoga ne može primorati i koja je vrhovni prosuditelj o tim stvarima’. To je bilo njihovo polazište.” Većina obrazovanih Amerikanaca u devetnaestom stoljeću dobro je poznavala Bibliju, čak ako nisu, poput Abrahama Lincolna, bili posebno religiozni. Po profesoru Willsu, kad je Lincoln stupio na predsjedničku dužnost 1861. godine, neposredno prije građanskog rata, bio je skeptik veći dio života, a u mladosti je vjerojatno bio i ateist. “Međutim, kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve religiozniji. Imao je jedan više židovski koncept da su ljudi kao cjelina ljudi Boga, da griješe kao ljudi, spašavaju se kao ljudi i kaju se kao ljudi”, objašnjava Gary Wills.Tijekom prvog stoljeća Amerike, nekoliko predsjednika je proglasilo Dan nacionalnog posta, kako bi okrenuli naciju prema sebi i iskazali božansku naklonost nekom cilju. James Madison objavio je jedan post tijekom rata 1812. godine. Tijekom najmračnijeg razdoblja građanskog rata i Abraham Lincoln je proglasio Dan nacionalnog posta. I dok se od američkih predsjednika traži da ostanu tehnički neutralni po pitanju vjere, to se ne traži od američkog naroda. Godine 1960. mnoge je otvoreno uznemirivalo katoličanstvo predsjedničkog kandidata Johna Kennedyja. Bojali su se da bi njegova lojalnost mogla biti podijeljena između katoličke doktrine i američkog Ustava. Kennedy je govorio da bi podnio ostavku, ukoliko bi se te dvije stvari ikad sukobe.

Motiv i argument
Međutim, Gary Wills, i sam katolički vjernik, kaže da predsjednici mogu lako izbjeći takve dileme: moraju odvojiti svoju vjersku motivaciju da se zalažu za neku politiku od sekularnih argumenata koje iznose da bi uvjerili druge da je usvoje: “Primjerice, kršćanin koji vjeruje da u Evanđelju Isus kaže ‘Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste’. Dakle, ljubav Isusova je naš motiv da budemo dobri prema siromašnima. Ali od toga ne možemo učiniti državni motiv. Država ne može voljeti Isusa i mi ne možemo tražiti od drugih da vole Isusa. Što s njima trebamo učiniti jest reći im ‘to je pravedno. Pitanje je ljudskog digniteta da se dobro tretiraju siromašni’. Dakle vaš motiv nije ista stvar kao i vaš argument. Čak i duboko religiozni predsjednici obično su poštovali crtu koja dijeli crkvu od države. Primjerice, Jimmy Carter, evangelički baptist koji je postao predsjednik 1977. godine, nikad nije održao molitvu u Bijeloj kući. Kao kontrast tome, predsjednik George W. Bush, samo-proglašeni ponovno rođeni kršćanin, umetnuo je religiju u javnu politiku na razini bez presedana u povijesti. Međutim, profesor Wills kaže da bez obzira na vjerska uvjerenja budućih predsjednika, ustavni zid koji odvaja crkvu od države dovoljno je snažan da očuva američku sekularnu političku tradiciju.
(VOA)