Vjerojatno je za svakog Europljanina prvi dodir s novim kontinentom splet neočekivanog i neponovljivog. Ne samo što se u trenu dojezdi iz zime u ljeto, već se i naša osjetila nađu u čudu, suočena s nečim nepoznatim. Udišemo nove mirise, osjećamo nove boje, ulijećemo u životni vrtlog, koji podsjeća na tempo Mediterana premda to nije. Urugvaj nije tipična latinskoamerička zemlja, moglo bi se čak reći da je najeuropskija na “zelenom kontinentu”, ali za one koji iz europske učmalosti dođu na La Platu dio je novog svijeta. Smjestivši se u suvremenu svjetsku historiju tek prije nekoliko stoljeća, Urugvaj još traži sebe i sazrijeva kao nacija. Od povijesnog trenutka kad je mornar na jarbolu jednog od Magellanovih brodova, ugledavši kopno u izmaglici velike rijeke, uzviknuo: “Monte videau”! (“Vidim planinu!”), u prostrane ravnice ove zemlje – jer planina Cerro je običan brežuljak – nagrnuli su Španjolci, Portugalci, Talijani, Slaveni, ljudi s Baltika i s Kavkaza. Utrka za boljim životom i srećom vodila ih je ili u prijestolnicu, kojoj je Magellanov suputnik nesvjesno podario ime ili u beskraj zelenih pampi, pravih rajskih vrtova za uzgoj goveda i ovaca.

Vojnici
Punih 19 godina mlada urugvajska nacija krvlju je stvarala svoju slobodu. Otac nacije, general Jose Gervasio Artigas, čiji je mauzolej u Montevideu stjecište brojnih hodočasnika i turista, 1811. godine poveo je borbu za samostalnost zemlje. Drugi vojnik, general Juan Antonio Lavalleja, s još 33 muškarca, kako to Urugvajci u tipičnom mačo maniru vole reći, donio je Deklaraciju o nezavisnosti koja je priznata pet godina kasnije, 18. srpnja 1830. Od tog vremena Urugvaj, stisnut između dva moćna susjeda i vjerovatno zbog ravnoteže snaga pošteđen vanjskih nedaća, brine svoje brige. Te brige su dugo bile slatke jer je zemlja u teškim godinama, za vrijeme i poslije velikih svjetskih ratova, hraneći iznemogli planet, doslovno ležala na zlatu. Politička i financijska moć slijevala se u Montevideo, tako da je prijestolnica već u drugoj polovici prošlog stoljeća “progutala” državu. Zato danas postoje samo Montevideo i pampe koje ga okružuju. Glavni grad je predivan, gotovo mediteranskog šarma. Iako je jedna od luka Novog svijeta, Montevideo je grad na rijeci. To što rijeka podsjeća, ako ne na ocean, onda barem na more, nije previše važno, jer se brojni kupači na plažama pored Ramble, glavne prometnice Montevidea, kupaju u boćatoj, a ne u slanoj vodi. Došljak često ima dojam da se na pijesku La Plate, pod vrelim siječanjskim suncem, izležava cijeli grad. No nije tako. U metropoli je smješten gotovo cijeli industrijski potencijal ove zemlje s tri i pol milijun stanovnika. Sve izvan Montevidea i njegove bliže okolice je pampa. Nepreglednom ravnicom, prošaranom bistrim rječicama, tumaraju brojna stada ovaca i goveda. To je rudnik najukusnijeg i najkvalitetnijeg mesa na svijetu. Cijela zemlja, kao i stotinak godina prije, živi od prodaje junećeg mesa, kože i vune. U Montevideo i manjim gradovima uz rijeku Urugvaj sagrađeni su golemi “frigorifici”: klaonice u kojima se goveda kolju, rasjecaju i zamrzavaju. Najbogatiji ljudi Urugvaja su vlasnici “estancija” – golemih imanja, posebno oni iz Younga, gradića sjeverozapadno od Montevidea. Svi su oni davno napustili svoje rančeve, njihove su vile na najljepšim mjestima u glavnom gradu, a djeca na prestižnim američkim koledžima. Jednom ili dvaput godišnje oni obiđu imanje, izdaju naloge svojim predradnicima i kurtoazno porazgovaraju s gaučosima.

Kult mesa
Urugvaj i dalje uživa u kultu mesa. S gotovo 100 kilograma po stanovniku, kolika je prosječna godišnja potrošnja najvažnijeg prehrambenog artikla, ova zemlja je u samom svjetskom vrhu. Svuda, u domovima, restoranima, brojnim svratištima uz putove, nacionalni roštilj “churasco” je neizostavan. Kako je s vremenom željeznica ustuknula pred cestovnim prijevozom, veliki kolodvor u Montevideu pretvoren je u najveću smotru roštilja. Desetci i desetci ‘ćuraskerija’ očaravaju raznolikošću i mirisima. Konobar će vas najčešće pozvati da sami izaberete dio od kojeg će se pripremiti porcija. Kako su obroci kilogramski, turisti se nađu u čudu kako da svladaju toliki izazov ne znajući da vlasnik ‘ćuraskerije’ to i ne očekuje od njih. Mesa je u izobilju pa ako više od pola ostane u tanjuru i nije neka šteta. Mediteransko porijeklo većine Urugvajaca navodi na zaključak da je vino nacionalno piće. Španjolskog, portugalskog, talijanskog i dalmatinskog naslijeđa ima dovoljno iako će Pedro Buntić, vozač čiji su predci iz okolice Mostara, s nekoliko arhaičnih hrvatskih riječi nastojati objasniti da njegovi stari roditelji negdje duboko u provinciji prave najbolje vino u Urugvaju. Ipak, Urugvajci češće piju pivo. Nacionalne marke u rangu su boljih europskih piva. Oslonjen na svoju privrednu monokulturu, Urugvaj je već desetljećima svjestan vlastitog nazadovanja. Malo unutrašnje tržište i ovisnost od gibanja na svjetskim robnim burzama učinili su ovu zemlju najgorljivijim zagovornikom udruživanja u “Merkosur” (Tržište juga). Svjesni da samo veliko zajedničko tržište zemalja koje povezuje Rio de la Plata i snažni razvojni potencijali Brazila i Argentine mogu donijeti izmjenu privredne strukture, a time i prosperitet, Urugvajci su mnogo toga podredili tom cilju. Ako od toga, u krajnjem slučaju, ne bude ništa, svježeg mesa, dobrog vina i ugodne klime uvijek će biti. Sve to, uz gotovo nevjerovatnu identifikaciju nacije u trenutcima kada igra državna nogometna vrsta, dovoljni su da bi Urugvaj živio i dalje.