Što bi ekonomisti mogli naučiti od poljoprivrednika

Kada tržište raste, tvrtke ne razmišljaju da se rast ne može nastaviti u nedogled

Svaki poljoprivrednik zna da nema žetve ako prethodno nije obavljena sjetva. Zna i da se o zasijanim usjevima treba brinuti kako bi niknuli i došli do faze zrelosti.

Također zna da će prinosi biti slabiji ako se zemlja previše iscrpljuje stalnim sjetvama. Sva ta logična znanja kojima nas je davno naučila priroda nekako su se u posljednje vrijeme zanemarivala u ekonomiji. Čini se da je ekonomija priznavala samo jednu logiku – logiku stalnog rasta, ma koliko ona objektivno bila nelogična. Važno je bilo postignuti prodajni rezultat unutar tromjesečja pod svaku cijenu, a poslije što bude. Nije bilo važno ima li kupac stvarnu platežnu sposobnost, hoće li obje strane u poslovanju moći poštovati dogovorene obveze, a pogotovo se malo pozornosti posvećivalo kvaliteti proizvoda i usluga. Jedino je bilo važno prodati pod svaku cijenu. Sad se vidi i zna da je cijena takvog pristupa bila previsoka te da je mnogi neće biti u mogućnosti platiti. Jednostavno, poduzeće ne može dugoročno biti usmjereno samo na kvantitetu, bez obraćanja pozornosti na stvarne mogućnosti tržišta, kao ni na stvarne vlastite mogućnosti. To su karakteristike trke na kratke staze. Svako poduzeće koje hoće dugoročno uspješno poslovati treba pažljivo pristupiti organizaciji svog poslovanja. Tu je ključno važno promišljeno odgovoriti na tri pitanja: što tržište stvarno treba, što poduzeće stvarno može isporučiti tržištu te što poduzeće može ponuditi tržištu bolje i drukčije od sličnih poduzeća (ili što ga čini tržišno atraktivnim)? Nedavno sam razgovarala s jednim menadžerom iz financijske industrije koji se žalio na krizu. Pitala sam ga što je činio dok su tržišne prilike bile dobre. “Ništa nisam trebao činiti, proizvodi su se sami prodavali!” odgovorio je. Na pitanje koji mu je plan sada, u recesiji , rekao je: “Čim prije zaposliti se u drugoj industriji jer se u ovoj ne može napraviti ništa.” Ovaj pristup karakterističan je za mnoge menadžere koji poslovni uspjeh svojih poduzeća vezuju samo za povoljne prilike na tržištu. Oni ne vide vezu između vlastite menadžerske aktivnosti i uspješnog poslovanja. Kao što nisu znali odgovoriti na prethodno postavljena pitanja dok je tržište raslo, tako isto ne znaju odgovor na njih ni sad kad tržište pada. Kada tržište raste, mnoga poduzeća sve svoje snage usmjeravaju prema aktivnostima za osvajanje što većeg dijela tržišnoga kolača. Najčešće se opravdavaju da jednostavno “ne stignu” baviti se unutrašnjom konsolidacijom organizacije. Sada su s iscrpljenim unutarnjim resursima te s problematičnim odnosima s korisnicima stigli u recesiju i ne znaju kako dalje. Menadžeri sve više postaju svjesni da će morati nešto poduzeti. Do izlaza može dovesti sljedeće: treba zasukati rukave i krenuti u konsolidaciju poduzeća kojima se rukovodi. To za početak znači odgovoriti na prethodno navedena pitanja, zatim postaviti organizaciju koja može pružati stvarnu kvalitetu proizvoda i usluga i, na kraju, poslovati s korisnicima na bazi međusobnog poštovanja i povjerenja. Samo takav pristup donosi dobit u svim vremenima.

*Autorica je magistra psihologije, vlasnica i direktorica poduzeća za poslovno savjetovanje Ramiro

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!