Menadžeri su u stanju navući klubove i igrače na najluđe poteze da natjeraju klubove na povišenje plaće igračima ili na puštanje igrača u klub koji plaća bolje, što i menadžeru donosi veći komad torte.

Uglavnom, sportaša treba uvjeriti da ga sadašnji poslodavac tretira i plaća loše te javno prozivanje trenera i/ili predsjednika kluba da šikaniraju njegova igrača iako je on “najbolji na svijetu”. Rus Dimitri Seluk prošlog je ljeta izmanipulirao svoga klijenta Yayu Tourea na transfer iz najcjenjenije svjetske momčadi, Barcelone, u skorojevićki Manchester City, koji superbogati šeici iz Abu Dabija ne uspijevaju ugurati ni u Ligu prvaka, a kamoli dovesti do trofeja. Istina, Toure u Engleskoj zarađuje milijun eura mjesečno, 40 posto više nego u Barceloni, no može li povišica nadomjestiti titule? Seluku taj detalj nije važan jer on je svoju proviziju briljantno zaradio. Selukova majstorija na razini je pothvata koji su 1997. izveli Brazilci Reinaldo Pitta i Alexandre Martins, obrlativši Ronalda Nazarija Limu da napusti Barcelonu i pređe u milanski Inter za malo višu plaću od one koju je primao u Španjolskoj. Iako je španjolska liga bila idealna za njega, Brazilac je preselio u mnogo grublje talijansko prvenstvo gdje se dvaput teško ozlijedio i proveo 20 mjeseci na oporavku. Martins i Pitta su neslavno skončali kad ih je brazilski sud osudio na 11 godina zatvora zbog pranja i utaje 33,4 milijuna dolara. Barcelona je, najčešća meta agenata, pa je tako 2000. Portugalac Jose Veiga izrežirao najslavniji transfer svih vremena, plasiravši Barcina idola i kapetana Luisa Figa u najžešćeg suparnika, Real Madrid, za tada rekordnih 60 milijuna eura odštete. Budući da između ta dva kluba vlada najveće sportsko (i etničko-političko) rivalstvo u svijetu, Figova je selidba iz Katalonije u Kastilju proglašena “izdajstvom”. I Portugalac ga je skupo platio.

Kad se kao realovac prvi puta vratio na Barcin Camp Nou, dočekalo ga je 100.000 ljudi, noseći transparente s prijetećim porukama, gađali ga kovanicama, upaljačima, čak i svinjskom glavom. Odvjetnik Carmine “Mino” Raiola, menadžer “superstarova”, kao što su Robinho, Mario Balotelli, Dennis Bergkamp i bosnjačko-hrvatski Šveđan Zlatan Ibrahimović, izveo je dvije velike majstorije. Prvo je 2009. uvjerio Barcelonu da za nerazumnih 68 milijuna eura kupi Ibrahimovića od Intera (48 milijuna u novcu plus ugovor Samuela Eto’oa koji je službeno procijenjen na 20 milijuna). Ibrahimoviću je pritom pripala carska godišnja plaća od devet milijuna eura. Samo godinu dana poslije, kad je naslutio da AC Milan njegovu klijentu nudi za desetak posto veću godišnju plaću, napravio je strahovit medijski pritisak na upravu i trenera Barcelone Josepa Guardiolu, kojeg je nazvao psihijatrijskim slučajem jer Zlatanu ne daje dovoljnu minutažu. Vodstvo Barcelone bilo je zgroženo Raiolinom agresijom te je pristalo pošto-poto riješiti se Zlatana. U očaju je Barca pristala na katastrofalne uvjete koje su postavili Raiola i Milan: Ibrahimović je dan na besplatnu posudbu do srpnja 2011., a Talijani će tek tada otkupiti njegov ugovor, i to samo za 24 milijuna eura. U godini dana taj je 42-godišnji menadžer na ime provizija zaradio desetak milijuna eura, a njegovu ukupnu dosadašnju zaradu teško je izračunati zna li se da je u menadžerski posao ušao još 1993. kad je kao 25-godišnjak prodao Ajaxova Bergkampa Interu za 21 milijun tadašnjih maraka.

Tko je kralj posrednika?
Ipak, na vrhu hijerarhijske ljestvice menadžera nije Raiola. Menadžerska je “Zlatna lopta” za 2010. pripala Portugalcu Jorgeu Mendesu, zastupniku sunarodnjaka Cristiana Ronalda i Josea Mourinha. Njegovi suradnici tvrde da nema sposobnijeg menadžera iako je u svijet zastupanja nogometaša ušao iz ugostiteljstva; u mladim je danima bez mnogo uspjeha gradio karijeru nogometaša, a potom je bio DJ i vlasnik noćnoga kluba i videoteke na sjeveru Portugala. Onda je 1996. slučajno sreo vratara Vitorije iz Guimaraesa Nuna Espirita Santa pa se uskoro i rodila ideja o posredovanju pri transferu u inozemstvo. Mendes je Nunu našao angažman u tada moćnom Deportivu iz La Corune i postepeno se afirmirao u menadžerskom poslu uz mnoge incidente zbog “otimanja” igrača kolegama. Tako se na lisabonskom aerodromu potukao sa sunarodnjakom Veigom, istim onim koji je plasirao Figa u Real. Da im je preuzeo klijente, potužili su se i Ana Almeida i Goncalo Reis nakon što su mladi asovi Nani, odnosno Bebe preko Mendesa dobili basnoslovne ugovore u Manchester Unitedu. I najrazvikaniji je trener današnjice Jose Mourinho 2004. odbacio svog zastupnika Jorgea Baideka i povjerio karijeru Mendesu, koji ga je redom tranferirao iz Porta u Chelsea, Inter i prošlog ljeta u Real. Upravo mu je posao s Mourinhom osigurao titulu “najboljeg menadžera” jer Mourinho ne samo da je postao najplaćeniji svjetski trener s više od 10 milijuna eura godišnje plaće već su Španjolci za otkup njegova ugovora platili Interu za trenere nečuveno visoku odštetu od osam milijuna eura. Druga je Mendesova zlatna koka Cristiano Ronaldo koji je 2009. preselio u Real iz Manchester Uniteda uz odštetu od 93 milijuna eura, što je i danas svjetski rekord. Cristiano je svog zastupnika opisao “poštenim i iskrenim čovjekom” s kojim je uspostavio razumijevanje od prvog trenutka.

Hrvatska je zlatni rudnik za agente
Kao velika proizvođačica kvalitetnih sportaša koje ne može platiti, Hrvatska je Eldorado za posrednike u transferima igrača. Najkrupniji su izvoznici nogometni klubovi Dinamo i Hajduk, no i košarkaški klubovi Cibona i Zagreb zabilježili su niz zapaženih transfera, uz ogradu da se poslovi u košarci ili rukometu rijetko mogu financijski mjeriti s nogometnim. Prema neslužbenim podacima iz medija, Dinamo je od ljeta 2000. prodao igrača (preciznije, igračkih prava) u vrijednosti od 110 milijuna eura pa prema nekim izračunima Dinamo zauzima drugo mjesto na petogodišnjoj europskoj ljestvici najuspješnijih prodavača nogometaša. Uvjerljivo je vodeći portugalski div Porto koji je između 2005. i 2010. transferirao nogometaša u vrijednosti od 134,2 milijuna eura, dok je Dinamo utržio 78,3 milijuna, a Udinese 55,2 milijuna. Visoko je plasiran i Partizan sa 41,4 milijuna eura realiziranih transfera. Budući da je neslužbeni Dinamov “gazda” njegov izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić, pripisuju mu se zasluge za većinu transfera od 2000. naovamo. No iako je zacijelo Mamić senior taj koji donosi strateške kadrovske odluke, igrače formalno zastupa netko drugi. Mediji i institucije, uključujući pučkog pravobranitelja Juricu Malčića, predbacili su Zdravku Mamiću da je u sukobu interesa jer je njegov sin Mario menadžer s Fifinom licencijom. Prema Zakonu o sportu, pojedinac ne smije djelovati u sportskoj organizaciji ako istodobno osoba s kojom je u krvnom srodstvu radi kao zastupnik sportaša. Pretpostavlja se da bi u takvim okolnostima, teoretski, sportski dužnosnik mogao pogodovati menadžeru tako da favorizira igrače koje ovaj zastupa. Mamić junior je posljednjih godina radio u agenciji ASA International, čiji je vlasnik Rus Aleksander Zotov.

Međutim, čini se da je u međuvremenu zamrznuo svoju menadžersku licenciju te da je time sukob interesa prestao postojati. Naime, otprije nekoliko mjeseci ime Marija Mamića nije navedeno na popisu agenata koje zapošljava ASA International te su među njima od Hrvata ostali samo Nicky Vuksan i Branko Strupar. Licencirani je nogometni menadžer i brat Slavena Bilića Domagoj, no na upit o mogućem sukobu interesa hrvatski je izbornik odgovorio da ne može odlučivati s kakvim će se poslom baviti njegov brat. Suprotno fami koju su stvorili mediji sukob interesa dužnosnika sportskih organizacija zbog srodstva s menadžerima nije ni kazneno djelo ni prekršaj niti je kažnjiv po bilo kojem zakonu. Jedino bi sportske organizacije mogle, osjete li se oštećenima, razriješiti svoje članove koji im eventualno nanose štetu zanemarivanjem svoga kluba ili saveza. A ni Dinamo ni Hrvatski nogometni savez nisu se, koliko znamo, oglasili s prigovorima na djelovanje Mamića, odnosno Bilića. Uz oca i sina Naletilić, velik ugled uživa Riječanin Predrag Rački, čija su “remek-djela” bili prelasci Predraga Mijatovića iz Reala u Fiorentinu 1999. za 20 milijuna maraka te Roberta Jarnija iz Hajduka u Torino 1993. za 12 milijuna maraka. Njegovi su štićenici uključivali čuvene Timu Hildebranda, Kevina Kuranyja i Shabanija Nondu.

Košarka

Agencija XL Basketball
Od najuspješnijih domaćih menadžera koji posluju s košarkašima na prvom je mjestu zagrebačka agencija XL Basketball koju vode bivši košarkaši Robert Jablan i Danko Drakulić. Slavne su njihove prodaje Zorana Planinića iz Cibone New Jerseyju 2003. i Bene Udriha iz Milana San Antoniju godinu kasnije. Ponosan na svoj rad može biti i Hrvoje Ciketić, koji je organizirao prelazak Cibonina Andrije Žižića u Barcelonu 2005. za 2,5 milijuna eura.

Marko Naletilić

Sportaši bi pregovaranjem gubili vrijeme
Naš najjači sportski menadžer Marko Naletilić sin je jednog od prvih supermenadžera u jugoistočnoj Europi, Predraga. Najisplativiji Naletilićev klijent je Srbin Miloš Krasić, preseljen iz CSKA u Juventus 2010. za 15 milijuna eura. Značajni su i transferi Francuza Christopha Dugarryja iz Bordeauxa u Milan 1996. za 12,5 milijuna maraka te Darija Šimića iz Dinama u Inter 1998. za 9 milijuna maraka. Naletilić (38), koji je u ovaj biznis ušao kao “klinac”, posredovao je u transferima toliko uglednih nogometaša da bi se od njih moglo sastaviti nekoliko reprezentacija. Štićenici su mu Tomislav Butina, Stipe Pletikosa, Mario Stanić, Goran Vlaović, Zvonimir Soldo, Boško Balaban, Davor Vugrinec, Tomislav Rukavina, Mario Cvitanović, Kruno Jurčić, Igor Budan, Ivan Bošnjak, Goran Ljubojević, Ivan Leko, Ivan Jurić i Saša Bjelanović, zatim Brazilac Francisco Lima, Srbin Zdravko Kuzmanović i talijanski trener Edoardo Reja.