Hoće li jaz bogatih i siromašnih i dalje rasti?

Južna je Azija dom 827 mil. ljudi iz najsiromašnijeg sloja, što čini polovicu svih siromaha na zemlji Južna je Azija dom 827 mil. ljudi iz najsiromašnijeg sloja, što čini polovicu svih siromaha na zemlji

Neraskidiva veza financijske i političke elite radi u korist grabežljive manjine.

Civilizacija se razlikuje od divljine utoliko što u njoj najjači ne zadržavaju cijeli plijen, nego ga posredstvom društvenih mehanizama dijele sa slabijima. Iz ove je zamisli proizašla država blagostanja (odnosno država dobrobiti, što je ispravniji prijevod izraza "welfare state"), koja je vrhunac dosegla krajem sedamdesetih. A onda je uslijedio protuudar velikih predatora, koji su na vlast progurali Ronalda Reagana i Margaret Thatcher prionuvši na sveobuhvatnu prilagodbu zakonskih propisa po ukusu sićušne, ali krvoločne manjine. Posljednjih godina sve veći udio društvenog dohotka koji odlazi prema vrhu, prema najprivilegiranijih jedan posto, a posebno prema onima koji rade u financijskom sektoru. U takvoj situaciji nameću se jasna pitanja: zar oni koji najviše zarađuju doista rade baš toliko više od ostalih? Pridonose li oni dobrobiti društva više nego drugi? Ili je njihova zasluga samo u tome što znaju koliko treba platiti svoje najbolje zaposlenike: predsjednike, ministre i parlamentarne zastupnike?

Jaz raste i u Njemačkoj

Kako se svjetske vlade udaljuju od države blagostanja, a s time i od pojma civiliziranog društva, grabežljiva manjina siše sve veći udio sveukupnoga svjetskog bogatstva, iz sata u sat povećavajući razmak između sebe i svih ostalih ljudskih bića. Razmak raste u svim smjerovima: kao što superbogati bježe običnim bogatašima, ovi se udaljuju od srednjeg sloja, za kojim pak sve više zaostaju siromašni. Porezni sustav dakako ne može nadoknaditi taj jaz niti mu je to svrha. Političarima to ne dopuštaju njihovi nalogodavci iz sfere visokog biznisa. To je nezaustavljivo raslojavanje postalo glavni okidač prosvjednog pokreta "Occupy" pod motom, "mi smo onih 99 posto!" Prema podacima istraživanja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), jaz između dohodaka neočekivano je porastao i u zemljama poslovičnom poznatim po ravnopravnosti, poput Njemačke, Danske i Švedske. OECD navodi da je 1980. tamošnji omjer dohodaka bio 5:1, ali je do danas porastao na 6:1. Još je nepovoljniji omjer od 1:10 prisutan u Italiji, Velikoj Britniji, Japanu i Južnoj Koreji, a raspon dohotka u SAD-u, Izraelu i Turskoj iznosi zapanjujućih 14:1. Vođene geslom "pobjednik uzima sve", SAD je u samom vrhu zemalja s najnepravednijom raspodjelom dohotka. Bolno zvuči podatak da u SAD-u 10 posto stanovništva ostvaruje više od 30 posto ukupnog dohotka, a u ruke najsiromašnijih 10 posto odlazi samo 1,8 posto. U većem dijelu Latinske Amerike nedavno objavljeno izvješće UN-a naglasilo je da najbogatijih 20 posto stanovnika u prosjeku zarađuje i do 20 puta više od najsiromašnijih 20 posto. Tako je Gvatemala zemlja s najvećim razlikama, a najpravičnija je Venezuela na čelu s lijevo orijentiranim Hugom Chavezom. Spomenuto istraživanje OECD-a raspršilo je argument kojim se služe vlastodršci i njihovi tajkunski sponzori: argument da bogatstvo nagomilano u rukama "najuspješnijih poduzetnika" kaplje do nižih slojeva društva stvaranjem radnih mjesta i omogućavanjem većem broju ljudi da primaju plaću. Bogaćenje bogatih ipak čini bogatijima samo bogate.

Prepreke obrazovanju koriste eliti

Umjesto da kaplje do siromašnih, bogatstvo teče prema poreznim oazama. Istraživanje Mreže za poreznu pravdu (Tax Justice Network) došlo je do zaključka da su najimućniji zemljani na "offshore" račune položili između 21 i 32 bilijuna dolara, čime je taj iznos ostao neoporezovan te se nije prelio u državne blagajne. Takva globalna prijevara ne bi bila moguća bez popustljivosti ili, štoviše, suradnje zakonodavaca zemalja iz kojih je ta sila novca istekla u porezna utočišta. Pogodovanje najbogatijima kroz porezne olakšice i niske porezne stope prisiljava vlastodršce na rezove javne potrošnje, od kojih neki jamče nastavak raslojavanja u doglednoj budućnosti. Ponajprije su to rezovi u obrazovnom sustavu. Kresanje troškova javnog obrazovanja onemogućuje građanima s nižim prihodima stjecanje visokih kvalifikacija te ih tako sprečava da budu konkurentni u odnosu na bogate, koji si mogu priuštiti najbolje obrazovanje. Spomenuto istraživanje OECD-a ukazalo je na pogubne posljedice uskraćivanja subvencija za obrazovanje siromašnijih slojeva. "Naše izvješće pokazuje da je dodatna edukacija radne snage daleko najmoćniji instrument za borbu protiv rastuće nejednakosti dohotka. Ulaganje u ljude mora početi u ranom djetinjstvu i trajati tijekom formalnog obrazovanja i rada", izjavio je Angel Gurria, glavni tajnik OECD-a. No financijsko-politička elita očito neće dopustiti takav obrat. Zar da narodne mase steknu obrazovanje i time postanu sposobnije organizirati se protiv društvenog sustava koji pogoduje eliti? Ekonomisti tvrde da globalizacija i tehnologija dodatno potiču rast jaza između bogatih i siromašnih. "Diljem naprednog svijeta širi se disparitet dohotka", izjavio je Craig Alexander, glavni ekonomist u TD Bank Financial Groupu. "Vjerujem da tome pridonose globalizacija i revolucija informacijske tehnologije. Ova je tehnologija odstranila neka radna mjesta koja zahtijevaju prosječne vještine kao što su arhiviranje i administracija, a globalizacija je dovela do ustupanja proizvodnje zemljama s nižom cijenom rada - Indiji, Kini, Indoneziji i drugima."

Gdje je raj za siromahe?

Južna je Azija dom 827 milijuna ljudi iz najsiromašnijeg sloja, što je približno polovica svih siromaha na planetu. Druga je regija najteže pogođena siromaštvom subsaharska Afrika, sa 473 milijuna najprikraćenijih prema indeksu temeljenom na nedostacima u zdravstvu, obrazovanju, životnom standardu i dječjem mortalitetu. Istraživanje oksfordskog sveučilišta, koje je proučilo 109 zemalja s ukupnim stanovništvom od 5,3 milijarde, izvijestilo je o zapanjujućoj nejednakosti u Nigeriji, najvećem afričkom proizvođaču nafte. Nigerija ima višu stopu siromaštva od Liberije, zemlje s niskim dohotkom, koja se još oporavlja od građanskog rata. To je jasan pokazatelj da basnoslovni prihodi od naftne industrije završavaju na računima relativno malog broja sve bogatijih Nigerijaca. Postaju li ljudi bezobzirniji zato što su stekli bogatstvo ili je bezobzirnima lakše domoći se bogatstva? Koji god odgovor bio točan, trend gomilanja imovine u rukama male skupine neće se zaustaviti dokle god u parlamentima budu sjedili oni koji ne zastupaju spomenutu manjinu, već birače.

I u Hrvatskoj nestaje sredina

Blago nama s multimilijunašima!

Kada je riječ o Hrvatskoj, srednji sloj stanovništva platio je najveću cijenu krize i poreznih promjena te gotovo nestao. Najnoviji podaci iz istraživanja govore da se rast nezaposlenosti u kategoriji srednjih prihoda kretao znatno brže od prosječnog. Od 90.000 novonezaposlenih osoba u Hrvatskoj gotovo ih je polovica prije otkaza zarađivala srednje visoku plaću. "Među 130.000 izgubljenih radnih mjesta 70 posto je onih koji su osiguravali standarde srednjeg sloja", primijetio je Vilim Ribić, predsjednik Matice sindikata. I među nama postoji onaj sloj najprivilegiranijih koji se ne muči sa svakodnevnim osnovnim troškovima života. Nedavno istraživanje Wealth X-a pokazalo je da u Hrvatskoj živi 260 multimilijunaša, čije se ukupno bogatstvo procjenjuje na vrtoglavih 30 milijardi dolara. Od 45 europskih zemalja, koje je istraživao Wealth X, Hrvatska zauzima pristojno 23. mjesto. Čini se da po tom kriteriju najbolje stojimo u regiji jer smo iza sebe ostavili Sloveniju, Srbiju, Makedoniju i najlošije plasiranu Crnu Goru. Nasuprot multimilijunašima, 1,215.000 hrvatskih umirovljenika u Hrvatskoj ima prosječnu mirovinu od 2182 kune mjesečno. A 80 posto umirovljenika prima mirovinu u prosječnom iznosu od samo 1700 kuna.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!