Kad istupa u javnosti, ministrica pravosuđa Ana Lovrin morala bi pokazati više znanja o zakonskoj materiji koju predlaže. Budući da je Ministarstvo pravosuđa predlagatelj izmjena Kaznenog zakona, koje određuju visok prag minimalne kazne za posjedovanje lakih droga, neprihvatljivo je da ministrica ne zna razliku između lakih i teških droga. Upravo je to morala znati kad je predložila zakon koji sucima propisuje da moraju poslati u zatvor najmanje na tri godine bilo koga tko je ulovljen da posjeduje joint. Općenito ministar pravosuđa ne mora imati osnovna znanja o vrstama droga, ali mora imati savjetnike koji će ga snabdjeti dovoljnom količinom informacija kako bi pokazao da vlada materijom koju regulira zakon koji predlaže. Ministrica je propustila dobiti od stručnih osoba elaborat o utjecaju raznih vrsta droga te naučiti osnovne razlike, a za to nudi argument u stilu to je ne zanima jer je droga jednostavno droga. Iako se želi stati na kraj rasparčavanju svih droga, bez razlike je li riječ o indijskoj konoplji ili kokainu, takve plemenite namjere ne opravdavaju neznanje. Kao što kaže stara poslovica: “Put u pakao, popločan je dobrim namjerama”, a ignoranje razlika među drogama u praksi može pokazati svoje paklene efekte najviše na srednjoškolskoj populaciji, čiji je svaki treći ili četvrti pripadnik, prema nekim istraživanjima, bio barem jedanput u kontaktu s nekom lakom drogom. Kad u zatvor krenu, bez mogućnosti suda da individualizira kaznu, neki inače dobri srednjoškolci koji su se posjedovanjem jointa ogriješili o zakon, ali nisu notorni kriminalci i ne bi to trebali postati, proširit će se pojam pakla koji generira narkomanija. Uz narkomanski pakao u kojem živi sve veći broj registriranih ovisnika, i to zbog državnog aparata koji ne suzbija dilere, u zatvorskom paklu tri će godine provesti oni koji s narkomanijom nemaju veze.

Oni klinci koji s kriminalnim miljeom nemaju doticaja naći će se u paklu hrvatskoga zatvorskog sustava, samo zato što su u disko klubu došli u dodir s marihuanom u trenutku kad, primjerice, policija popunjava svoju statistiku provodeći nekoliko racija. Kad ih optuže, sudac neće moći provesti temeljno načelo sankcioniranja koje se izražava individualiziranjem kazne. Otpala je mogućnost da sudac po svom slobodnom uvjerenju individulizira kaznu prema profilu osuđenika – tko je on, čime se bavi, koja je količina droge u pitanju i slično. Visok zakonski minimum smanjuje manevarski prostor sucu da odredi onu kaznu koja je najpromjerenija za određenu osobu, a to je strašna nepravda. Zastrašivanjem i odmazdom favoriziran je samo jedan cilj sankcioniranja, a to je opća prevencija (odvaćanja drugih). No u potpunosti je žrtvovan drugi cilj koji se isto teži postići individualizacijom kazne. To je specijalna prevencija kojom se samo pravednom kaznom može osobi pomoći kako ne bi ponovila djelo. Izdvajanje kazne za posjednovanje lakih droga izvan konteksta zakonske kaznene politike gdje se primjerice za zloporabu ovlasti i štetu od milijun eura može dobiti također tri godine zatvora realno može generirati znatno veći društveni problem. Možemo postati bitno “bogatiji” kriminalcima! Klinci koji zbog lakih droga provedu tri godine u zatvoru, ondje će ući u svijet kriminala, a policija, Državno odvjetništvo i sud neće to moći spriječiti jer, po načelu legaliteta, moraju primjenjivati zakon.