Pad konkurentnosti Hrvatske u nas više nije vijest, niti izaziva naročitu zabrinutost.

Nitko se više ne čudi činjenici da smo po sposobnosti zadržavanja talenata u Hrvatskoj među deset najgorih zemalja, a nema prevelike zabrinutosti ni zbog toga što smo u regiji u kojoj pretendiramo biti lider zapravo treća najgora zemlja po konkurentnosti. Svi su zaboravili da je prije nekoliko godina javno proklamiran cilj Hrvatske da uskoro uđe među najuspješnijih 50 zemalja svijeta. To nam je uspjelo samo u područjima poput utjecaja HIV-a i tuberkuloze na poslovanje ili pak troškova uzrokovanih terorizmom.

Tu je i dobra prometna i ICT infrastruktura. I priča o dobrim stranama poslovanja u Hrvatskoj tu staje! Zašto? Odgovor je jednostavan: zbog nedostatka reformi. Odbijanje reformi i nesklonost promjenama paraliziraju napredak. Javna je administracija golema zbog silne količine zakona koji su pred birokraciju postavili zadatak da ih provode. Birokraciju se mora platiti, a kako za državu radi najmanje svaki četvrti zaposlenik u Hrvatskoj, a iz proračuna se isplaćuje i 1,1 milijun kuna mirovina, jednostavna matematika pokazuje da zaposleni u privatnim tvrtkama, kojih je manje od milijun, trebaju zaraditi najmanje 2,6 plaća.

Jednu za sebe, a više od jedne i pol za isplatu mirovina i funkcioniranje države. Zato porezi moraju biti visoki, a rad skup. Kad je tako, nema investicija, a kad nema kapitala, nema ni zapošljavanja ni trošenja, pa onda nema dovoljno prihoda od poreza i porezi se moraju uvećavati…. I tako dok drugi trče naprijed, Hrvatska trči u krug iz kojeg je teško izaći. Možda bi uspjela kad bi političari bili spremni odrezati stečena prava onako brzo i učinkovito kako će u predizbornoj godini prigodnočarski rezati vrpce.