Režim ovrhe zbog dugotrajne krize počinje uzimati danak. Ovisno o propisima koji ga reguliraju i s obzirom na niz izmjena od prvog Ovršnog zakona 1996., njegovo drugo ime mogla bi biti nejednakost dužnika. Do nje su dovela različita zakonska rješenja što je očito kad je riječ o egzistencijalnom minimumu, od ovrhe zaštićenom iznosu redovnog primanja iz rada koji istodobno u Hrvatskoj i podliježe i ne podliježe prisilnoj naplati.

Pitanje tko na njega nema pravo određeno je ugovornim odnosom između dužnika i banaka ako su dogovorili zapljenu cijele plaće dok je takvo rješenje kao iznimku zakon dozvoljavao. Postojeće razlike u dužničkom položaju, koji su pred zakonom jednaki sve dok se zakon ne promijeni, upravo prema tom kriteriju tko ima, a tko nema blagodat ograničenja ovrhe na plaći, stvorio je zakonodavac. Stoga ih nije moguće riješiti zakonodavnom intervencijom. Proglašenje osobnog bankrota je, čini se, jedini izlaz za rastuću nesposobnost servisiranja kreditnih i ostalih obveza te dugova zbog blokada računa koje već ima 160.000 građana, a čini se polovica je onih kojima se već plijeni cijela plaće pošto su na to dobrovoljno pristali. Propis je potreban žurno, no pitanje je hoće li biti dovoljno socijalno osjetljiv i u skladu sa svjetskim trendom da se smanjuje broj godina nakon kojih se otpisuje dug ili će i ovaj put pobijediti riječ bankara.