Nakon polovice mandata Kukuriku koalicije hrvatski građani nemaju puno razloga za optimizam, barem što se njihove ekonomske budućnosti tiče.

Domaći BDP danas je manji nego što je bio krajem 2011., manje je zaposlenih, više nezaposlenih, a gotovo nijedan drugi ekonomski indikator nije u zelenom. Za loš učinak može se naći niz objektivnih i subjektivnih objašnjenja, no od svih politika zaslužnih za kreiranje ekonomskog prosperiteta nacije evidentno je da je Vlada najviše zakazala u onoj najosnovnijoj – komunikacijskoj. Vjerojatno jedina točka po kojoj su visoki dužnosnici Kukuriku vlade od osvajanja vlasti do danas pokazali konzistentnost bile su kontinuirane najave radikalnih rezova koje će provesti. Kao da se natječu u zlogukosti, tijekom prve godine mandata ministri su iz dana u dan u javnosti prebrojavali desetke tisuća zaposlenih u javnom sektoru koji će dobiti otkaz.

Šampion tog bizarnog natjecanja bio je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić koji nije štedio medijskog nastupa kako bi javnosti otkrivao nove "viškove" među zaposlenima u državnim institucijama i javnim poduzećima. Nakon Čačićevog odlaska njegovu ulogu preuzeo je ministar financija Slavko Linić. Primjerice, u lipnju 2012. najavio je 15 tisuća otkaza u javnom sektoru, da bi do listopada ta brojka porasla na 20 tisuća. U međuvremenu, u više navrata najavio je i rezanje njihovih plaća, dovodeći čak u pitanje i isplatu mirovina, mjeru koju je njegov nadređeni Zoran Milanović nazvao zadnjom točkom obrane. Dakako, teško je osporiti da je hrvatskom javnom sektoru potrebno temeljito restrukturiranje, te da bi takav proces uključivao i znatne rezove, kako u broju zaposlenika, tako i njihovim prihodima. No, najave takvih rezova smislene su pod jednim malim uvjetom – da ih stvarno mislite provesti. Dvije godine od dolaska na vlast od najavljenih tisuća otkaza u javnom sektoru gotovo da nema ništa, a i sva smanjenja financijskih prava javnih i državnih zaposlenika zapela su u neprohodnoj proceduri važećih kolektivnih ugovora.

Najave su se utoliko pokazale jalovima, no ne i bez efekta. Dugoročno, rezultirale su i kreiranjem katastrofalne depresije, teškog pesimizma i opće psihoze među hrvatskim građanima, a u takvim okolnostima gospodarski rast vrlo je teško ostvariti. Ekonomija je, kaže to bazična teorija, kumulativni zbroj svih robno-novčanih transakcija koje se na nekom prostoru obave. Što je tih transakcija više i ekonomija je jača, a njih je više što je više onih koji su spremni nešto kupiti i nešto prodati. Utoliko, bitna je potrošnja, a ljudi troše više kad su optimistični. No, ako netko vjeruje da postoji mogućnost da bi sljedeće godine mogao ostati bez posla ili da bi mu plaća mogla biti smanjena, smanjit će potrošnju i probati uštedjeti za "crne dane". U Hrvatskoj od početka krize unatoč sve lošijoj ekonomskoj situaciji štednja građanstva u domaćim bankama raste. Sve manje se troš, no nije li to razumljivo s obzirom da ih članovi njihove Vlade kontinuirano bombardiraju najavama o mogućim otkazima? Kakvog smisla imaju takve najave ako neće biti ostvarene? Pas koji laje, ne grize – kaže poslovica koja najbolje opisuje rad Vlade u prve dvije godine mandata. U drugoj polovici trebali bi ili početi gristi ili napokon prestati lajati.