Potreba poticanja potražnje u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim razvijenim gospodarstvima potaknula je raspravu koja odlazi onkraj ekonomskih tehnikalija i prema propitivanju prevelikih odgovornosti vlade.

Poput velikog ekonomista koji im je prethodio Johna Maynarda Keynesa, Larry Summers i Paul Krugman zalažu se za povećanu ulogu javne potrošnje kojom bi se nadoknadila slaba potražnja u privatnom sektoru. No opravdanje takvih mjera moralo bi nadići ekonomski način razmišljanja želi li zadobiti potporu politike. Naime, jača uloga vlade zahtijeva postojanje svekoliko značajne misije. Na konferenciji MMF-a održanoj u studenom prošle godine, Summers je zazvao drevni duh "sekularne stagnacije", uvjete u kojima ukupna potražnja ustrajno ne ispunjava potencijale ponude, uslijed čega u najboljem slučaju dolazi do stvaranja nedovoljnog zapošljavanja i usporenog rasta.

Summers je tada ustvrdio kako je za ostvarivanje čak i privida punog zapošljavanja u desetljeću prije kraha bio potreban spekulativni i neodrživi financijski balon od sapunice.Nažalost, upravo je taj balon od sapunice doveo i do globalne financijske krize 2009. te posljedične Velike recesije. Štoviše, oporavak od zalaska u 2009. frustrirajuće je spor pa se tako nezaposlenost u vidu udjela u radnom sposobnom stanovništvu gotovo nimalo nije promijenila. Prema Krugmanovom mišljenju, ovo je dobro poznata priča koja se proteže kroz posljednjih tridesetak godina: sjetimo se samo prsnuća tehnološkog balončića krajem 1990-ih kojim se namjeravao uspostaviti održivi rast.

Izgubljena bitka
I Summers i Krugman tvrde da je jedno od najvećih ograničenja monetarne politike tijekom takvih kriza "nulti cilj" za kamatne stope. Navode kako je realna kamatna stopa po kojoj bi ulaganja i ušteda ostvarile ravnotežu na razini proizvodnje i izvoza dosljedne s punom zaposlenošću sada negativna. Nažalost, svjesni su i da je alternativa fiskalnom poticaju temeljenom na dugu u suvremenoj američkoj političkoj klimi apsolutno nemoguća.

Frustracija Krugmana navodi na pozivanje na slavni Keynesov izazov uvriježenom načinu razmišljanja o ustrajnoj gospodarskoj stagnaciji:"Da ministarstvo financija napuni prazne bočice novčanicama, zakopa ih na prikladnoj dubini u neiskorištenim rudnicima koji bi se zatim ispunili gradskim smećem te prepusti privatnim poduzećima da po odavna iskušanom načelu laissez faire iskopaju te novčanice… više ne bi bilo nezaposlenosti, a uz pomoć odjeka realni dohodak gospodarstva, kao i kapitalno bogatstvo vjerojatno bi došli u puno bolje stanje od onoga u kakvom se trenutno nalaze". Ili Krugmanovim riječima: "Potrošnja je dobra, a premda je produktivna potrošnja najbolja, i neproduktivna potrošnja bolja je od nikakve".No usprkos nepogrešivom ekonomskom logičkom razmišljanju, Keynes je izgubio političku bitku. Naime, političari su tvrdili da bi uslijed neproduktivne vladine potrošnje na temelju dugovanja došlo do panike u poslovnom i bankarskom svijetu te da bi ionako niska podrška gospodarskoj aktivnosti dodatno opala. Slična situacija odvijala se i u SAD-u, gdje su programi javnih radova nazvani New Deal predsjednika Franklina D. Roosevelta napadnuti kao beskorisni i rastrošni.

Posljedično vraćanje fiskalnoj uzoritosti u konačnici je poslužilo kao okidač za takozvanu Rooseveltovu recesiju 1938. Dvije godine poslije snuždeni Keynes piše: "Čini se da je kapitalističkim demokracijama u političkom smislu nemoguće organizirati potrošnju razmjera potrebnih da se izvrši veliki eksperiment kojim bi se dokazale moje tvrdnje – osim u ratnim uvjetima".I Krugman i Keynes svjesni su da održiva državna ulaganja u jačanje gospodarskog rasta ovise o postojanju političke misije koja nadilazi ekonomsku računicu. U prošlosti je ta velika misija bila razvoj nacije, a politički instrumenti bili su merkantilistički: prisvajanje dostupnog intelektualnog vlasništva te zaštita i financiranje odabranih industrijskih sektora u začetku kako bi se ostvarila konkurentnost na globalnoj razini. 

Bez strategije
Iako Jeffrey Sachs kritizira Summersa i Krugmana zbog zalaganja za "oporavak potrošnjom" financiran deficitom, oni se ne bi složili s njegovim argumentom da su "Americi prijeko potrebna ulaganja u modernizaciju infrastrukture, naprednu znanost i tehnologiju te radne vještine prikladne za 21. stoljeće". Naime, prema njegovim riječima "opsežna ulaganja ne mogu se ostvariti jer SAD-u manjkaju osnovne strategije u svim ključnim sektorima. Nemamo državnu energetsku strategiju osim hidrauličkog frakturiranja, nemamo modernu transportnu strategiju, nemamo strategiju obalne zaštite, nemamo strategiju za obuku radnog stanovništva".

No Sachs bi još bolje utvrdio svoje argumente da se sjetio kako je tijekom hladnog rata Zakonom o međudržavnim i obrambenim autocestama iz 1956. uistinu provedena američka državna transportna strategija, kao i da je državna obrazovna strategija provedena Zakonom o obrambenom obrazovanju iz 1958. Stoga nam zazor prema Keynesovoj sklonosti oporavku temeljenom na potrošnji u biti samo skreće pažnju. Tako Summers s punim pravom reagira: "Neki daju naslutiti da vjerovanje u sekularnu stagnaciju pretpostavlja poželjnost prenapuhanih balona od sapunice kojima bi se podržala potražnja. Kod takvog načina razmišljanja predviđanja su pomiješana s preporukama. Naravno da je bolje podržati potražnju temeljenu na produktivnim investicijama ili potrošnji visoke vrijednosti nego na umjetno napuhanim tržišnim balonima."

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?

Keynesova lekcija
Ipak, svi sudionici u ovoj raspravi zanemarili su jednu stvar, a to je potreba političkog pravdanja takvih ulaganja – kako bi se riješio problem "izostanka misije". Želimo li prekinuti demonizaciju vlade od strane tržišnih fundamentalista, mora postojati neka značajnija svrha, nešto moćnije od pukog izbjegavanja još jedne financijske krize ili duboke recesije, što je Keynes dobro naučio tijekom Velike depresije.

© Project Syndicate, 2014.