Nemamo državni aparat za reforme, premijer neće uspjeti, poruka je profesionalnog sindikaliste koji nakon niza godina odlazi s čelne pozicije u svom sindikatu, ali ostaje voditi Maticu hrvatskih sindikata. Aktivan borac za radnička prava, gospodin Vilim Ribić, tako u konačnici ostaje gdje je, uz malo komforniju poziciju, ali uz veliku i nepobitnu moć utjecaja na bilo kakvu mogućnost promjene u hrvatskom društvu i gospodarstvu.

Jer da to odmah razjasnimo – i u posljednjem javnom nastupu Ribić spominje vrijedne učitelje, medicinske sestre, profesore i sl. i ponovno po tko zna koji put skreće pažnju s puno bitnijih trošitelja državnog proračuna za čiju egzistenciju ne postoji opravdanje, ali eto diranje u ustaljeni poredak ugrozit će one koji su zaslužili više, poput teta u vrtićima ili učitelja. Taj spin kroz koji se pokušava ukazati na neki animozitet spram javnog sektora i prozvati, kako sam Ribić u intervjuu Večernjem listu kaže, "kratkovidne poslodavačke interese, najčešće kontraproduktivne društvenim interesima" nešto je što slušamo već dugi niz godina, a što samo ukazuje na mentalitet onih koji nastupaju.

Privilegirani – i osorni
Jer ako su kratkotrajni poslodavački interesi u sukobu s društvenim interesima kako to da upravo mali i srednji poslodavci, a naravno i oni veliki, ukazuju na nelogičnosti u domaćem birokratskom aparatu te se žale na osornost raznih državnih i javnih uživatelja birokratskih privilegija, ustvari na sve ono na što ukazuju i mnogobrojni obični građani koji su se našli u doticaju s istim općinskim ili državnim uhljebima. Nema u većini poslodavačkih zahtjeva ničega spornoga niti opozitnog društvenim interesima, osim ako se njihove zahtjeve gleda iz perspektive onih uživatelja novca koje plaćaju građani i ti isti poduzetnici.

Zato se tako pompozno i zaziva neuspjeh reforme državnog aparata i neuspjeh premijera jer uspjeh u reformi skinuo bi maske i uklonio bi dušebrižnicima jedan veliki lažni argument. Uspjeh reforme državnog aparat pokazao bi kako nitko ne cilja i ne želi zlo i naopako poštenim i hvalevrijednim obrazovnim ili medicinskim djelatnicima već kako netko napokon želi protresti sustav sastavljen od niza nepotrebnih tijela koja tvore Levijatana.  Netko konačno želi mjeriti radni učinak birokratskog aparata na način jednak kako se to radi u Ribiću toliko mrskom privatnom sektoru.

Zanimljiva je teza sindikaliste (koji smatra da je puno više od toga) kada progovara "da se politika odluči za reforme, morate imati nekoliko preduvjeta da vam reforme uspiju: prvo, sposoban državni aparat, drugo, dobro osmišljen paket reformi, s pravilnim redoslijedom poteza i pažljivo doziran, treće, trebate javnosti dobro objasniti smisao reformi te pridobiti podršku velike većina građana, koji moraju shvatiti da su reforme njima u korist" – umjesto da jednostavno kaže kako za reforme treba samo jedna stvar, a to je politička volja.

Suvišne 'grahijade'
Bliži se praznik rada – koliko god se to ne čini tako iz pozicije okoštalog sindikalnog sustava javnih službenika koji jedinu ulogu vidi u kuhanju graha jednom godišnje za gladne umirovljenike i radnike.  Politika zbog ovakvih nastupa poput Ribićevog ne bi uopće trebala sudjelovati u maksimirskim i inim "grahijadama" već bi trebala dokazati da su reforme moguće unatoč protivljenju onih koji od trenutne situacije najbolje žive. A veliki zastupnici radnika mogli bi tu dati podršku ne radi sebe, već zbog naše djece i zbog onih 320.000 blokiranih koje možda i ne smatraju radnicima, jer oni zasigurno nemaju za sindikalnu članarinu, pa eto niti nisu u fokusu onih koji se bore za bolje društvo.