Cijeli sljedeći tjedan u Ženevi zasjedaju predstavnici Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država, Japana te predstavnici G20, skupine najvećih zemalja u razvoju i u gospodarskoj tranziciji, koja nastupa pod vodstvom Brazila i Indije. Oko 40 zemalja sudionica summita trebalo bi ponovno oživjeti posustali Sporazum iz Dohe, iz 2001. godine, kojim bi se trebalo liberalizirati svjetsko tržište, posebice ono hrane. No uoči ovog susreta pozicije industrijskih zemalja i zemalja u razvoju u odnosu na agrarnu politku, industriju i uslužne djelatnosti vrlo su udaljene jedna od druge. Okončanje pregovora i početak provođenja sporazuma iz Dohe često je već najavljivano, ali zbog potpuno oprečnih interesa konačni dogovor nikada nije postignut.

Početak krize
Sporazum iz Dohe polazi od toga da bi zemlje u razvoju svoje poljoprivredne proizvode trebale lakše prodavati bogatim zemljama. To znači smanjenje subvencija za poljoprivrednike zapadnih zemalja. Zauzvrat, zemlje u razvoju moraju otvoriti svoja tržišta za industirjske zemlje. Iako mnogi sumnjaju u pozitivan ishod pregovora, pojedini stručnjaci ističu kako je sada, s obzirom na svjetsku krizu s hranom, dobar trenutak za pregovore. Naime, novi se prijedlog zapravo malo razlikuje od onog starog, ali cijene hrane su u ovom trenutku visoke i veća je vjerojatnost da bi EU, SAD i druge zemlje koje daju subvencije svojim poljoprivrednicima, bile spremne glasati za liberalniji međunarodni poljoprivredni sustav. Naime, novi sporazum, sročen od strane Svjetske trgovinske organizacije (WTO), predviđa najviše rezanje poljoprivrednih subvencija upravo u razvijenim zemljama. Tako bi EU, SAD i Japan, računano ugrubo, trebali smanjiti poljoprivredne subvancije za više od 50 posto. Ti rezovi subvencija proveli bi se u razdoblju od pet godina, a zauzvrat bi im zemlje u razvoju dopustile ulazak u svoju industriju. Pitanje koje se postavlja, bez obzira na ishod pregovora u Ženevi, glasi koliko bi ukidanje subvencija riješilo probleme cijene hrane. Naime, na svjetsku ekonomsku krizu, koja je neosporno počela, ne utječu samo proizvođači hrane. Cijena nafte, hipotekarna kriza u SAD-u, klimatske promjene i još nnogo toga, pokretači su veće krize za koju možda rješenje nije jedino Sporazum iz Dohe. Promatrano izolirano, samo kroz problem cijene hrane, čini se kako stvari nisu jednoznačne. Veća proizvodnja i veći izvoz nije jedino rješenje. Naime, pojačana potražnja za sjemenom u rastućim zemljama poput Kine i Indije te dvije godine pada proizvodnje sjemena u Australiji također su dovele do rasta cijene hrane. Svjetska potražnja za sjemenom porasla je tako 1,3 posto između 2000. i 2007. godine, a u istočnoj Aziji za svega 0,3 posto. Međutim, istovremeno je Australija reducirala globalni izvoz svog sjemena za 4 posto. Posljedica je rast cijene hrane koji je i u tom trenutku potpomognut rastom cijene nafte i padom američkog dolara. Rješava li sporazum iz Dohe taj problem? Također, gore navedene činjenice ne amnestiraju protekcionističku politiku mnogih zemalja, posebice onih razvijenih. Smanjenje domaće proizvodnje i poticanje poljoprivrednika koji je smanjuju dovele su do još jačeg povećanja cijene hrane.

To se vidjelo na primjeru smanjenja izvoza riže koji je bio potaknut u Kini, Indiji i Vijetnamu. Tada je cijeli svijet patio zbog jednostranog ograničenja izvoza, protekcionizma svega tri zemlje. Isto tako, razvidno je da najveći problemi s proizvodnjom hrane dolaze iz razvijenih zemalja. I to ne zbog veće potrošnje hrane, nego zbog rasta cijene nafte. Nitko više ne sumnje da je spirala rasta cijene potaknuta iz EU-a i SAD-a kroz poticanje proizvodnje biodizela. Teško je u ovom trenutku kvantificirati koliko je ta proizvodnja podigla cijenu hrane, ali je očigledno da je dovela i do smanjenja raspoložive količine sjemenja na svjetskom tržištu. Prema izračunima Svjetske banke, globalna proizvodnja kukuruza podigla se za 51 milijun tona od 2004. do 2007. godine, ali se proizvodnja kukuruza radi dobivanja biodizela u istom razdoblju samo u SAD-u podigla za 50 milijuna tona. Tako je nastao globalni deficit u potražnji za kukuruzom od 33 milijuna tona. Ovi brojevi samo upozoravaju na početak problema do kojega bi mogla dovesti proizvodnja biodizela u svijetu.

Politički interesi
Time se Sporazum iz Dohe ne bavi. On je pisan 2001. kada je cijena nafte bila mnogo niža, recimo prihvatljiva svima. Činjenica ostaje i da su razvijene zemlje uložile premalo napora čak i u pokušaj da provedu Sporazum iz Dohe, i to ponajviše iz kratkoročnih političkih interesa. Najbolji primjer toga je farmerski zakon (Farmer Bill) koji je izglasao kongres SAD-a u svibnju, a koji dopušta još veće subvencije domaćim poljoprivrednicima. Taj zakon je još više nego isti takav iz 2002. uništio kredibilitet SAD-a kao predvodnika reformi WTO-a. A reforme je teško provoditi bez podrške najvećih. Uzimajući u obzir i slično ponašanje EU-a, teško je vjerovati da će Sporazum iz Dohe, čak i ako ga svi odluče provoditi, na terenu baš biti isti kao i na papiru. Problem ostaju i zemlje u razvoju, nove globalne sile, poput Kine i Indije. Primjerice, Indija je već najavila kako ne dolazi u obzir potpisivanje sporazuma koji će liberalizirati svoju autoindustriju, strojarsku ili kemijsku industriju. Tako se čini da i dalje ostaje isti problem. Globalna ekonomska politika nema čvrstva uporišta kada su u pitanju parcijalni interesi zemalja. Svi političari koji u ovom trenuku sjede u Ženevi, i raspravljaju, ovise o volji svojih domaćih birača i brinu se ponajprije za njih. Još se protekcionizam čini najbolje, kratkoročno rješenje za većinu tih političara. Zašto? Osiguravaju glasove, a naizgled čine dobro i svojoj zemlji. Čini se da Sporazum iz Dohe ipak traži jači EU i mnogo naklonjeniji SAD. Kina i Indija možda bi se i dale nagovoriti.