Nema tako savršenog propisa koji praksa ne može izvitoperiti, a igrači na tržištu iskoristiti. Kad se posljednji put mjenjao stečajni zakon, nadležnost za rješavanje stečajeva prenešena je sa stečajnog vijeća na suca pojedinca uz obrazloženje da će stečajni postupci postati efikasniji. Bilo je i onih koji su upozoravali da će sužavanje kruga na jednog suca, na kojeg se prenosi previše ovlaštenja, otvoriti veće mogućnosti za korupciju i manipulacije.
Inventura više od tisuću stečajeva koja je u trgovačkom sudstvu provedena na zahtjev saborskog zastupnika Dragutina Lesara, otkrila je iste stečajne kadrove koji su angažirani u zapanjujuće velikom broju stečajeva. Pokazalo se da isti suci vrlo često imenuju iste stečajne upravitelje. Centralni registar stečajnih upravitelja ne postoji ni u Ministarstvu pravosuđa ni pri Visokom trgovačkom sudu. To sugerira da su sa sudstvom moguće umreženi nebrojeni stečajni klanovi.
U praksi se potvrdilo i da rasterećenje stečajeva od tročlanih sudskih vijeća nije dovelo do ubrzanja rješavanja stečajeva. Postupci su i dalje previše dugi unatoč tome što ih vode suci pojedinci, a ne vijeća koja su ionako tek formalno nadzirala predmet jer i onda je predsjednik vijeća prijedlozima odluka usmjeravao i kontrolirao tijek stečaja. No, sada su još sumnjiviji. Ovaj put nije bačena sumnja samo na pojedine stečajne upravitelje nego je u negativnoj konotaciji spomenut i nemali broj sudačkih kadrova trgovačkog sudstva koje neki političari javno prozivaju zbog korupcije. Zanimljivim se čini “detalj” da suci nisu demantirali Lesarove tvrdnje o spregama. Nisu reagirali ni iz Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda, Udruge hrvatskih sudaca i Ministarstva pravosuđa. Takva bi atmosfera prije mogla signalizirati zatišje pred buru nego oglušivanje.

Neovisno o saborskoj raspravi koju Lesar najavljuje za siječanj, čini se da vrh sudstva i ministrica pravosuđa ne mogu u sklopu reforme pravosuđa izbjeći posao kojim će utvrditi jesu li takve uhodane poslovne veze između sudaca i stečajnih upravitelja opravdane i normalne. Trebat će objasniti zašto se odugovlače stečajevi koji su moguće izvor dadatnih nelegalnih prihoda određenih sudaca kao što je i moguće da se neopravdano visoki stečajni troškovi zidaju isplatama dnevnica, kilometražama, angažiranjima vještaka i sličnim radnjama što sve ide na teret vjerovnika.
No Lesar i ne očekuje najveću korist od statističksog polaganja računa pri čemu će brojke o imovini koja je prodana u stečajevima, zaradama stečajnih upravitelja i postocima namirenja vjerovnika zamagliti glavno pitanje. Kaže da je fokusiran na utvrđivanje liste kupaca stečajne imovine, a kao odlučujuće navodi indicije da su sprege poslužile kako bi se imovine u mnogim stečajevima dočepali uvijek isti kupci.
Zakon o stečaju omogućio je i vjerovničkom vijeću da postavi svoga stečajnog upravitelja. Tu su mogućnost demonstrirali samo stečajevi gdje su vjerovnici bile banke i velika trgovačka društva. Postavljali su stečajne upravitelje koji su štitili njihove interese, a svi ostali stečajevi prepušteni su tržišnim odnosima. Činjenica je da goleme zakonske mogućnosti drugi vjerovnici nisu ni mogli dovoljno koristiti. Nitko drugi, osim onih koji na njima rade, nema pregled nad stečajem.