Vjerovali ili ne, ali doznao sam da na Agronomskom fakultetu postoji zabranjena riječ. Čak sam saznao i koja je. I da, stvarno, postoji riječ koja se na tom fakultetu zaobilazi u širokom luku. Kad je izustite oko vas se prave da je nisu čuli. Vidite da se malo naježe, ali elegantno raspravu usmjere u drugom smjeru i to je jedino po čemu možete biti svjesni da ste tu riječ zbilja izgovorili.

Kad pretražujete studijske programe na fakultetu, jedan po jedan ručno, tu riječ ne možete naći. Kad pretražujete cijeli website fakulteta onda je jedini spomen te riječi na stranicama profesora Alena Džidića sa Zavoda za stočarstvo. On je napisao magistarski rad na tu temu, i to davne 1999. godine.

Bespovratne ponude

Ukleti pojam s Agronomskog fakulteta nije recimo pepelnica ili kako je još zovu oidij, metljika i lug. To je bolest koja napada vinovu lozu, jabuke, jagode, lubenice, krastavce, tikvice i grašak. Dobro je poznata i svi će vam o tome rado imati ponešto za reći. Nije ukleti pojam ni virusna zaraza VHS koja napada pastrve. Ona je bezopasna za ljude pa je se ne boje ni agronomi.

Ukleta nije čak ni “mjehurasta snijet” koja napada kukuruz, jer je još iz doba Azteka bila prehrambena namjernica pa je neki agronomi od milja čak zovu i meksički tartuf. Nije uklet pojam ni kravlje ludilo kao ni ptičja gripa. Štoviše, na te se bolesti među agronomima zbijaju zbilja dobre dosjetke. Uglavnom, niti jedna bolest ni krava ni drugih životinja, kao ni bilja ni išta slično nije ukleta. Fakultet i svi na njemu po tom su pitanju otvoreni za raspravu, istraživanja, pružit će savjet čak ponuditi pomoć.

Dok se pitate koja bi to mogla biti riječ znajte da to nije ni riječ: poticaji. Dapače to je vjerojatno najneuklatija riječ koju možete čuti na fakultetu. O poticajima svi vole pričati. Kako sam mogao vidjeti na konferenciji “Agro startup”, koja se ovaj tjedan održala na Agronomskom fakultetu prvi o poticajima voli pričati ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić.

Dok sam u predavaonici slušao njegovo izlaganje, moram priznati da su me počeli svrbjeti dlanovi od silnih bespovratnih ponuda i mogućnosti koje je nabrajao.

Već sam počeo skicirati poslovni plan kako ću uzgajati jabuke i ubirati besplatnu lovu, kad je Tolušić stao. Zahvalio se publici i otišao. Htio sam ga zaustaviti, vikati: “Hoćemo još, Hoćemo još”. Kad ono nakon njega, cijela svita profesora s Agronomije nastavila istim tonom.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Poticaji ovdje, poticaji ondje. Moram priznati, Agronomski fakultet nalazi se na prekrasnom mjestu. Tik je do najljepšeg parka u Zagrebu, Maksimira, a i sam je okružen divnim zelenilom.

Kad tome dodate “poticaje” ovdje, “poticaje” ondje, pa im onda u glavi nacrtate krila pa oni kao leptirići i vrapci lete okolo, imate dojam kao da ste se odjednom našli u “čarobnoj šumi poticaja”.Moram vas razočarati, ukleta riječ na fakultetu nisu ni startupi. Jest da je prva stvar, koju su okupljeni na tamošnjoj konferenciji zvanoj “Agro startup” izrekli bila da neće koristiti riječ startup. Objasnili su to time što se taj pojam koristi u tehnologiji, a ne agronomiji.

Šutnja ministarstva

No, ne možete prijeći preko toga da od te riječi nisu bježali već je spomenuli. Barem dvaput. Prvi put u nazivu konferencije, a zatim negirajući joj ime. No, startupa se ne boje. Možda samo u njih ne vjeruju ili ih ne vole.

Još je mnogo primjera, ali da skratim, ukleta riječ s Agronomskog fakulteta je robot. Godine 2020. bit će točno puno stoljeće otkako je češki pisac Karel Čapek u drami R.U.R. prvi put upotrijebio riječ robot, ali na Agronomskom fakultetu, evo tri godine do te obljetnice, i dalje su skloni praviti se da ona ne postoji.

Agronomski fakultet nije iznimka. To se pravi i ministarstvo i veći dio hrvatske poljoprivrede. Sladunjavo se nabrajaju poticaji, a bježi se od startupa i negira postojanje robota. Za to vrijeme u Hrvatskoj, na drugim fakultetima, niču agritech startupi. U njih dolaze investicije izvana, a oni osvajaju strana tržišta. Nadalje, naši domaći OPG-ovi pričaju o startup načinu razvoja. No, oni koji bi trebali biti turbina te promijene, poput fakulteta i ministarstva, prave se da toga nema.

Kako do tržišnog uspjeha?

I sve bi to bilo uredu da se nudi kvalitetna alternativa. Poljoprivreda nije pitoreska o životu na selu. To je proizvodnja. To je prodaja. To je posao. Svaki posao se svodi na: ili jačanje efikasnosti ili inovacije. Ne, novi pekmezi, ajvari i bučina ulja, čak ni geografski zaštićeni proizvodi nisu dovoljni da bi globalno pobijedili u utrci s inovacijama. Ne zato što nisu dobri i inovativni već zato što za to treba snažan marketing, nešto poput HTZ-a za turizam, a naša poljoprivreda to nema.

S druge strane, danas zdravije povrće od brojnih domaćih proizvođač, proizvodi tvrtka koja je iznajmila napuštenu stanicu podzemne željeznice u Londonu.

Ne treba koristiti pesticide u proizvodnji, jer nametnika nema. Ne mora ih ni dodatno tretirati u transportu, jer su joj kupci par katova liftom iznad glave. I tako kad nećemo budućim poljoprivrednicima pričati o poljoprivrednoj infrastrukturi, koja bi potaknula tržišni uspjeh inovacija, ili pak robotima, koji bi potaknuli produktivnost, pričat ćemo im i dalje o poticajima svjesni da bez suštinske promjene ionako neće uspjeti. v