Može li četveročlana obitelj koja ovog ljeta baš i nije pri novcima, jer već u kolovozu dva klinca treba spremiti za školu, a nijedna prognoza jeseni ne ulijeva mnogo optimizma kad je novac u pitanju, slušati svoje srce koje kaže da ljetuje na Jadranu?

Ili će umjesto srca, pogotovo ove godine, odlučiti tekući račun, odnosno nekoliko stotina kuna koje se možda mogu uštedjeti za novu školsku torbu u slučaju nekoga povoljnijeg turističkog aranžmana. I mogu li, kad su u pitanju domaći turisti, u odluci presuditi osjećaji domoljublja? To su očito pitanja koja si, čini se, nije postavio nijedan autor promocije hrvatske destinacije, od ministra turizma, ekipe Hrvatske turističke zajednice ili pak specijaliziranih agencija koje su osmislile kampanje “Kad srce kaže…” i “Postanite ambasador hrvatskog turizma”. Da smo u nekom drugom vremenu, odgovori bi zacijelo bili drukčiji. Mijenjanje imidža turističkih destinacija, čemu naginju sve ovogodišnje promotivne aktivnosti isticanja “vrijednosti za novac”, provodi se u godinama koje su dobre, a mi želimo da budu još bolje. Poznato je, međutim, da vlada recesija čiji se razvoj i kraj ne mogu predvidjeti. U tim okolnostima ne pale emocije ni domoljublje, nego brutalno jasne i jednostavne poruke koje gosta moraju uvjeriti da si, iako nema novca, može priuštiti odmor jer je on financijski povoljan, pogotovo u zemlji poput Hrvatske koja živi od turista povratnika. Gost već zna kakve ga “ljepote” čekaju, njega ove godine zanima jedino na koji način će si ljepotu moći priuštiti. Takve poruke nema, pa nema ni gostiju koji je još očekuju, buking za sedmi i osmi mjesec znatno podbacuje. I sam ministar tvrdi da je ovo “last minute” sezona, a zna se da se “last minute” uplaćuje zbog niže cijene. Umjesto “građanskog ponosa kulturnom i prirodnom hrvatskom baštinom”, što je prema obrazloženju autora jedan od ciljeva “akcije ambasador”, građanima se stoga tek budi animozitet na podatak o gotovo osam milijuna kuna utrošenih na navedene kampanje, a slogan “kad srce kaže…” kod dobrog dijela publike izaziva podsmijeh. Štoviše, hrvatski turizam izuzev nogometaša i češkog oskarovca Menzela ne promovira nijedna poznata faca, a čini se da se nitko nije ni potrudio angažirati Severinu, Nives Celzijus, Edu Maajku, Gorana Višnjića i sve one viđenije koji se motaju po Dubrovniku. Je li osam milijuna kuna korisno utrošen ili bačen novac, teško da će se znati i krajem godine jer se statistika može prilagoditi svakoj želji. Kao kad likujemo nad turističkim padom u Francuskoj, a slučajno nemamo podatke o Turskoj i Tunisu.