Nejednakost je postala glavna politička preokupacija u razvijenim gospodarstvima i to s dobrim razlogom. U Sjedinjenim Američkim Državama, prema nedavno objavljenom Izvješću o nejednakosti u svijetu za 2018., udio u nacionalnom dohotku koji pripada 1% najbogatijeg svjetskog stanovništva povećao se s 11%, koliko je iznosio u 1980. godini, na 20% u 2014., u usporedbi sa samo 13% koliko otpada na cijelu donju polovicu stanovništva. 

Uspjeh Azije nauštrb SAD-a?
Kvalitativno slični trendovi, iako manje izraženi, karakteristični su za ostale najveće zemlje poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Kako bi objasnili porast nejednakosti koji je započeo u 1980-ima i ubrzao se nakon prijelaza stoljeća, mnogi su istaknuli da su pokazatelji globalizacije, poput udjela trgovine u BDP-u, također porasli nakon 1980. No, implicira li ta korelacija uzročnu vezu između trgovine i nejednakosti? A što ako razmotrimo svijet u cjelini, umjesto pojedinih zemalja? Kao što je istaknuo kolumbijski ekonomist Xavier Sala-i-Martin čak i dok se nejednakost povećavala u gotovo svakoj zemlji pojedinačno, nejednakost diljem država se smanjila, uvelike uslijed uspjeha zemalja u razvoju kao što su Kina i Indija vezanog uz povećanje dohotka po glavi stanovnika nakon 1980-ih.

Postaje očito da se trgovina nalazi među najsnažnijim pokretačima gospodarskog uspjeha Azije te time predstavlja konvergenciju između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju.  Za nekoga kao što je američki predsjenik Donald Trump, to bi ukazivalo na činjenicu da je uspjeh koji je postigla Azija došao nauštrb Amerike. To stajalište o trgovini kao o igri nulte sume bila je značajka merkantilističke teorije koja je dominirala prije tri stoljeća, prije nego što su Adam Smith i David Ricardo iznijeli argument da bi trgovina u normalnim okolnostima pogodovala oba partnera. Međutim, teorija koju su iznijeli Smith i Ricardo ima ključno ograničenje: ona ne razlikuje građane neke zemlje te se stoga ne može pozabaviti pitanjem distribucije dohotka unutar neke zemlje.

Model koji su predstavili Heckscher-Ohlin-Stolper-Samuelson mogao bi biti korisniji, jer on razlikuje radnike i vlasnike kapitala. HOSS teorija, koja je dominirala u međunarodnoj ekonomskoj misli u razdoblju od 1950-ih do 1970-ih, predvidjela je da će međunarodna trgovina pogodovati čimbeniku proizvodnje kojeg ima u izobilju (u bogatim zemljama – vlasnicima kapitala) i naštetiti čimbeniku proizvodnje u kojem postoji oskudica (u bogatim zemljama – nekvalificirani radnici). Radnici bi mogli zahtijevati visoke plaće, kad se ne bi trebali natjecati s brojnom radnom snagom u siromašnijim zemljama. Tada je, nakon 1980-ih, došlo do revolucija u teoriji trgovine. Paul Krugman i Elhanan Helpman uveli su elemente nesavršenog natjecanja i povećanja prinosa s obzirom na razmjer.

Kasnije, 2003. godine, Marc Melitz pokazao je kako bi trgovina mogla premjestiti resurse iz tvrtki s niskom produktivnošću u tvrtke s visokom produktivnošću.  Kritičari globalizacije prigrlili su te novije ekonomske teorije, tvrdnjama da zahtijevaju ponovno razmatranje tradicionalnog argumenta za slobodnu trgovinu. Međutim, upravo u tom trenutku predviđanja izložena u HOSS teoremu trgovine da bi slobodna trgovina naštetila niže kvalificiranim radnicima naizgled su se počela materijalizirati. Ipak, nisu se obistinila sva predviđanja iznesena u HOSS teoremu. Kao što su Pinelopi Goldberg i Nina Pavcnik izvijestile 2007. godine, očekivanje da će trgovina smanjiti nejednakost u zemljama s najviše nekvalificiranih radnika, jer postoji veća potražnja za njihovim uslugama na integriranom svjetskom tržištu, nije se obistinilo. 

Uloga tehnološkog napretka
Deset godina kasnije, dolazi do pogoršanja nejednakosti u zemljama u razvoju, uključujući i tzv. gospodarstva u nastajanju, zemlje BRICS-a. U Brazilu, najbogatijih 1% stanovništva ima udjel od 25% u nacionalnom dohotku. U Rusiji, udio u dohotku koji otpada na najbogatijih 1% stanovništva porastao je sa 4% u 1980. godini na 20% u 2015. Slična je situacija u Indiji, gdje se ta brojka popela sa 6% u 1982. godini na 22% u 2013.

U Kini, taj je postotak skočio sa 6% u 1978. na 14% u 2015. U Južnoj Africi, popeo se s 9% u 1987. na 19% u 2012. godini.  Očito, pored trgovine, postoji još čimbenika važnih za trenutne trendove nejednakosti. Tehnološki napredak – uslijed kojeg je porasla potražnja za kvalificiranim radnicima u odnosu na nekvalificirane čini se najvažnijim čimbenikom na globalnoj razini. Rastuća tendencija postupanja u brojnim profesijama prema principu pobjednik uzima sve također bi mogla igrati ulogu. Izostanak redistribucije kroz poreze u zemlji poput SAD-a ne pomaže. Nejednakost je zasigurno ozbiljan problem koji zaslužuje političku pažnju. Međutim, usredotočenost na trgovinu nije pogodan način za njegovo rješavanje.

© Project Syndicate, 2018.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost